Dugoočekivani koncert indie rock institucije Yo La Tengo dogodio se konačno u petak u Tvornici. Ili, točnije rečeno, Yo La Tengo su Zagrebu došli u posjet po prvi puta u skoro 30 godina karijere promovirati svoju aktualnu, trinaestu po redu ploču ‘Fade’ , i odmah sva ta desetljeća odsutnosti s ovih prostora nadoknadili poklonivši nam odmah dva koncerta in the row, s razmakom od pola sata.
Bio je to neki njihov novi koncept u kojemu su odvojili tihi od glasnog seta, što je zaista ostavilo dojam da su posrijedi dva koncerta; prvi je bio akustičan i toliko mekan i tih da se iz Malog pogona jedva naziralo da se u centralnom prostoru odvija koncert, na kojemu se tada još nije ni okupila kompletna publika, a drugi električan, glasan i distorziran, onaj na kakvom se publika pokrene.
Ira Kaplan, njegova supruga Georgia Hubley i James McNew u prvom su me dijelu koncerta maznim dream pop baladama i uveli u stanje lucidnog sna, a sudeći po publici koja je većinom svirku pratila zatvorenih očiju, nisam bila jedina. Svaki puta kada bih oči otvorila zatekla bih ih kako se izmjenjuju za instrumentima, ili bi mi pak i to promaklo primijetiti, pa bih zapazila tek da se jedan glas pretopio u drugi, pa u treći, i opet iznova. Sve je davalo neku nevjerojatno intimnu notu koncertu, od kulisa zelenog drveća, do tihe i pristojne publike koja je predano slušala i čak ni šapatom nije ometala nježne sanjarske balade. Kaplan je između pjesama vrlo intimno i čavrljao s publikom, pa je sve djelovalo nekako frendovski. Osobno mi je sve bilo malo pretiho i na trenutke sam imala poriv sklupčati se negdje na tribinama i tamo u miru dočekati noise.
U polusatnoj pauzi nakon prvog dijela Tvornica se popunila; ljudi su vjerojatno neozbiljno shvatili najavu početka svirke točno u 21 sat, pa su neki propustili priliku otkljucati na nogama neki svoj film, a u glasnom se dijelu koncerta, čim su se uključili u struju i uklonili kulise da prošire scenu, meki, šaputavi dream pop prometnuo u distorizirani, publika se trgnula iz sanjarenja, proplesala i propjevala i sve je nekako živnulo.
Slika koju sam imala u svojem idealiziranom scenariju, još od proljeća otkad je koncert najavljen, bila je stvorena na temelju divnog koncerta “Don’t look down”, kojega su odsvirali na jednom bruklinškom krovu s Manhattanom u pozadini, a kad čovjek dovoljno puta pogleda takav koncert neminovno se, htio – ne htio, stvore i neka očekivanja. Zato mi je ta podjela na setove, iako u svojoj osnovi i logična i zanimljiva, nekako poremetila balans i nije mi se, barem u početku, učinila kao najsretnije rješenje, iako post festum nije ostavila neki dubok trag na divan dojam koncerta. Iako su u dva i pol sata prošarali dobar dio opusa, toliko žuđenog za slušanjem uživo, najljepše se kolektivno uživalo na “Two Trains”, “Tom Courtenay”, “Periodically Double or Triple”, “Ohm”, “Stockholm Syndrome” i “Sugarcube”.
Yo La Tengo su sinoć u Zagrebu na divnom prvom koncertu nekako uspjeli nadglasati histeriju koju u posljednje vrijeme živimo, odvevši nas na putovanje svojim sanjarskim predjelima. Nadajmo se da je ovo tek početak hobokensko-zagrebačkog prijateljstva.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
