Knjiga glazbenog ukusa iz pera hrvatskih gradonačelnika osim što bi bila najtanja knjižica na svijetu, ako bi uopće i mogla biti knjižica (prije bi to bio jedan papir A-4 formata ispunjen do pola), vjerojatno ne bi izazvala nikakav interes javnosti. Čak i da dođu ljudi iz Guinessa i kao takvu je kojim slučajem zavedu u svoju ogromnu knjižurinu najneobičnijih rekorda.
S druge strane, već bi se mogla napisati podeblja knjiga o zabranama hrvatskih gradonačelnika kad je u pitanju glazba. Rijetko što te lokalne političke nomenklature toliko zabranjuju koliko glazbu, općenito gledano.
O kakvom poremećaju „komunalaca s najvišim činovima“ se tu radi teško je reći. Negdje drugdje se gradonačelnici nerviraju ako su ulice prljave, oštećene fasade, promet u kolapsu, manjak parkirnih mjesta, manjak platformi za invalidska kolica, manjak biciklističkih staza, istrošene cijevi vodovoda ili kanalizacije, ili neučinkovit odvoz i reciklaža otpada, ali teško da igdje drugdje ljude na tim pozicijama toliko živcira glazbeni ukus njihovih sugrađana.
Toliko ih to izbaci iz takta da zaborave i na kapitalizam, i tržišni laissez faire, i demokraciju, i slobodu pojedinaca da konzumiraju (bar što se glazbe tiče) što god žele kao i da kupuju ulaznice za ono što žele. Lupe šakom po stolu i autokratski odluče što se u njihovoj sredini neće javno moći slušati.
Uzjebe se tako komunalac s najvišim činom, popije koju da bi se okuražio pa onda npr. preko telefona jebe mater srpsku tamo nekom promotoru koji baš ne želi zvati Bacha i Mozarta, već tamo neke, kako se ono kaže, cajke. Uzjebe se tako ‘higijeničar s najkrupnijim čvarcima na epoletama’ i jebe majku glazbenom ukusu onih koji su na zadnjim lokalnim izborima svoj pronicljivi politički ukus nepogrešivo iskazali izabravši baš njega, jer, eto, to stado možda zna zaokruživati imena na papiru, ali o glazbi pojma nema. Toliko to stado nema pojma da većinski izabranik to mora na sva zvona korigirati. Što se ukusa tiče, ‘higijeničar’ koji je umislio da je prvi put kao beba zakmečao na bečkom dvoru kvalitetu glazbe ocjenjuje po šengenskim granicama.
Po tom šengenskom glazbenom poučku se bez problema odvaja dobra glazba od šunda, oliti smeća. Smeće najviše dolazi s istoka, dok u domaćem dvorištu smeća nema (a ako ga i ima, onda ga rade, tko drugi, već domaći Srbi), pa ‘higijeničar’ bez problema može dekretom kao u najdivnijim autoritarnim vremenima uvesti embargo na zvuk. To uvijek donosi i bonus efekt jer nakon toga više nitko ne pita zašto su prljave ulice, oštećene fasade, promet u kolapsu, gdje je manjak parkirnih mjesta, manjak platformi za invalidska kolica, manjak biciklističkih staza, zašto su istrošene cijevi vodovoda ili kanalizacije, ili neučinkovit odvoz i reciklaža otpada kad je najveće zagađenje glazba koja je ‘made in Serbia’ ili ‘made by Serbs’, počesto i ‘made in BiH’, računajući tu valjda i poneku kolateralu među ‘domaćim glazbenim izdajnicima’.
Tu muzikološku praksu u modernu hrvatsku povijest uvele su isprva braniteljske udruge, pred kojima su lokalne gradske strukture ničice padale. Sjetimo se samo pretpandemijskih zabrana nastupa ojkačima u Petrinji ili Bajaginog koncerta na Danima piva u Karlovcu. U postpandemijskom periodu glazbenog higijeničarstva neočekivano su se uhvatili gradonačelnici.
Tako je zabranjen tj. spriječen koncert Rade Šerbedžije, inače rođenog Vinkovčanina, u sklopu Filmskog festivala glumca od strane gradonačelnik Vinkovaca Ivana Bosančića uz objašnjenje da to nije primjereno na dan obilježavanje Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. Gradonačelnik Đurđevca je za vrijeme održavanja turističke manifestacije Picokijada zabranio svim otvorenim ugostiteljskim objektima da puštaju tzv. cajke.
Niz je nastavio pulski gradonačelnik Filip Zoričić svojim nedavnim ‘lupanjem šake o stol’ i uljuđenom izjavom da u europskoj Puli nema mjesta za cajke, a kasnije se doznalo da je nimalo uljuđeno prije toga promotoru ‘jebao majku srpsku‘.
Čim je dogovoreno preseljenje koncerta u Osijek, javio se i tamošnji gradonačelnik i rekao da ni on ne želi cajke u gradskom prostoru, čime je potvrđeno da je Varaždin bio samo usamljeni ondašnji primjer kad je odlučio ugostiti Bajagu nakon što su Momčilu karlovački Dani piva rekli: „Ne“.
Sad su očigledno došla neka druga vremena. U neku ruku, bipolarna vremena. Još prošli tjedan kao da se slavilo oslobođenje nakon što su Let 3 pobijedili na Dori svojom sprdnjom na autoritarne karaktere, da bi već ovaj tjedan protekao u znaku nečeg što bi se najbolje moglo nazvati kontraevolucijom.
Zašto kontraevolucijom?
Svako ljeto prema Puli potegnu novinari ove redakcije, pa tako i moja malenkost kako bi upratili neki grandiozni koncert u Areni ili neki manje grandiozni, ali nekako kulturno bitni u Istarskom narodnom kazalištu. Baš u tom Istarskom narodnom kazalištu jedan uporni zagrebački jazz promotor svako ljeto dovodi svjetske jazz face. I pred svaki nastup drhti i pita se hoće li doći dovoljno publike u strahu da ta ugledna kazališna kuća ne zjapi prazna kad na njenu pozornicu izađu štovani glazbeni virtuozi. I nekako k’o za vraga nikad se tamo u gledalištu među svojim sugrađanima (jer turisti ljeti ne idu u kazalište) ne nacrta netko od lokalnih političkih lica. Pa eto, onda naivni zagrebački novinar pomisli da Pula ili puca po šavovima od glazbene ponude ili pak da lokalni političari imaju važnijeg posla i brige oko toga što su ulice prljave, oštećene fasade, promet u kolapsu, manjak parkirnih mjesta, manjak platformi za invalidska kolica, manjak biciklističkih staza, istrošene cijevi vodovoda ili kanalizacije, ili neučinkovit odvoz i reciklaža otpada, posebno u gradu u kojem je propao div brodogradnje koji je pola tog istog grada hranio.
Konkretno, nitko od zabranjivača ni u primislima nema ideju kako podići kulturni standard svojih sugrađana. Oni ne shvaćaju da je prvi preduvjet mogućnost izbora, a ne zabrana onog što je dominantno, a njima se ne sviđa. Ima nešto što se zove investicija u kulturne programe. Jednako kako se subvencionira domaći poljoprivrednik da bi bio konkurentan na tržištu, isto je npr. i u glazbi. S tim da se mora investirati ne samo u domaće, već u sve što se želi. I to mora trajati. Ne možeš narodu zabraniti kruh, ako nisi pustio u prodaju bar toliko nekih drugih peciva.
To što se u Hrvatskoj zove cajke se u biznis terminologiji zove jeftinom zabavom – prvenstveno jer ne košta puno, a okuplja puno zainteresiranih. U Hrvatskoj za takve koncerte često ne treba ni reklama. To je istovremeno i underground i prešutni mainstream. Underground po društvenom statusu, mainstream po količini konzumacije.
Razlog tome je odavno poznat i seže do ratnih devedesetih kad je svaki oblik kulture s nama bliskog istoka bio pod embargom, čak i onaj antiratnog karaktera. Konzumacija ‘zabranjenog voća’ dakako nije prestala. Pop kultura je cirkulirala drugim putevima i samo su navike promijenjene. Rock pleme nije tu bilo prvo, već je samo bilo prvo primijećeno zbog pohođenja na koncerte u pogranične sportske dvorane i klubove u susjednu Sloveniju, jer nije trebalo proći previše vremena pa da krenu šuškanja kako ‘najveći domoljubi’ običavaju slušati ‘koktele’ Thompsona i Cece.
Prve folkoteke, sjetit će se oni stariji, bile su krcate od prvog dana. I nije tamo hrlila gologuza hrvatska rokerska alternativa, već ozbiljna domoljubna ekipa koja je, kad je malo više zapartijala, pištoljima propucavala svoje Mercedese i BMW-e na parkiralištu. Gologuza hrvatska alternativa je spašavala živu glavu po Samoboru pred raspojasanim specijalcima koji su u svakom pankeru i metalcu vidjeli kudikamo goru prijetnju.
Također treba skinuti i tu famu oko cajki kao glazbenog žanra, ili možda bolje; stanja duha. To u Hrvatskoj nikad nije bilo zabranjeno. Karijere grupe Magazin i Siniše Vuce su živi primjeri, prvi je predstavljao softcore verziju, a potonji hardcore unutar tog žanra. Čak su i Thompsona izmislili novinari Feral Tribunea iz čistog vica, jer su čuvši band aid „Moja Domovina“ zaključili da Hrvatska nema šanse da pobijedi u ratu s takvom uljuđenošću što je koincidiralo s upoznavanjem mladića bez zuba iz Dalmatinskog krša koji je na svojoj demo kaseti talasao isti ritam kao i neprijatelj, te jednako razumljivim i izravnim jezikom mentaliteta u tekstu pjesme nabrajao arsenal s kojim će pobit ‘bandu srpsku’ uz neizostavno „Za dom spremni“.
Dakle, nije ta „Bojna Čavoglave“ udarala 4/4-inski ritam zapadne glazbe, već je bila nasađena na isti ‘pastirski’ ritam pjesme „Lipe cvatu“ kojom je Bijelo dugme jednako efektno skanjivalo rock pleme u osamdesetima, a da se ne govori da je urednik Radio Splita 2016. baš toj „Lipe cvatu“ u eteru cenzurirao, tj. izbrisao stih “ravna ti je Jugoslavija” mimo svih zakona o autorskim pravima. Da skratim priču, svako to potezanje cajki u svrhu postizanja nekih političkih bodova je obično bulažnjenje osuđeno na propast u startu, jer taj ritam, metrika i narativ su duboko ukorijenjeni folklor.
Veliki broj Hrvata na to reagira instinktivno, a ne zato jer su se zarazili srpskom propagandom i načinom života u folkoteci ili na nekom koncertu. Taj dio populacije tu glazbu osjećaju kao svoju, jednako izravno i bez ikakvih ograničenje kao što poklonici rock glazbe rock osjećaju svojim bez obzira dolazio iz Londona, New Yorka, Melbournea ili bilo kog drugog dijela svijeta.
Kako povijesno i politički, tako se i po pitanju glazbe nalazimo na prostoru gdje se Zapad ulijeva u Istok i Istok u Zapad. To je tako. To je kao gen koji se prenosi s koljena na koljeno. Pokrenemo li priču da je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ovdašnja pop glazba svojom kvalitetom uspjela uspješno formirati masovni glazbeni ukus, lagali bi, jer su tadašnji popularno zvani ‘narodnjaci’ isto tako uspješno ušli u sportske dvorane, dok je jedan Južni vetar prodao više nosača zvuka od svih.
Bezuman je dakle svaki pokušaj hvatanja u koštac s cajkama, posebno politički insinuiran pokušaj. Možda jedino da se ovdje nasele neki potpuno drugi narodi, ali je to još luđa konstelacija. Jedino što se tu može jest obrazovati i educirati od malih nogu i na taj način širiti znanje, horizonte i mogućnosti, pa će se uz sva ostala poboljšanja poboljšati i nečiji glazbeni ukus. Ali čisto sumnjam da će, na primjer, nekome u Puli pasti na pamet obnoviti talijansku zgradicu koja zjapi prazna u dvorištu preko puta Istarskog narodnog kazališta u samom centru grada i vratiti joj nekadašnju namjenu muzičke škole.
Uz sve, svi ti jalovi ‘higijeničari’ ne shvaćaju s čime se hvataju u koštac. Oni misle da se obračunavaju po kratkom postupku s tamo nekim pastirima. Oni nemaju pojma da udaraju na jedinu glazbu koja na ovim prostorima opstaje isključivo po tržišnom modelu bez obzira o stupnju autokracije ili demokracije društva i društava. Oni su uvjereni da se sa svoja dva smiješna trna ili snom bore protiv zaostale i arhaične glazbene forme koju je dovoljno samo jače gurnuti poput starog isušenog stabla da bi se srušila.
A situacija je upravo suprotna, jer je riječ o žilavoj i stalno evoluirajućoj glazbenoj formi ovih prostora. Narodnjaci iz sedamdesetih stopili su u jedno romsku i folklornu glazbu i u prvi plan izgurali harmonike i violine, oni iz osamdesetih spojili su zvuke Casio syntheva s istočnjačkim zurlama, a na tome je ‘stasao’ i turbofolk koji je u devedesetima bio podebljan i trubačkim orkestrima. Potom je u produkcijskom smislu s globalnim probojem Kolumbijke Shakire bio obilato korišten taj njen pop narativ na Balkanu, da bi na koncu u posljednjem nama znanom periodu hip-hop tj. trap postao nova plodna podloga koja je ekspresno dobila naziv trap cajke.
I onda kad nakon skoro godinu dana Billboardovog mjerenja popularnosti glazbe u Hrvatskoj, i na listi na kojoj je taj trap konstanta, a sva ostala glazba sporadični incident, netko pod egidom zaštite multikulturalnih i multietničkih vrijednosti kreće u neke lokalne križarske pohode koji su unaprijed osuđeni na propast jer je upravo tim potezom upumpana novu snagu onome čemu se pokušava oduprijeti.
I to netko kome u opisu posla stoji da se treba brinuti o rješavanju konkretnih komunalnih problemima svoje sredine. Pula (kao i Istra) je kroz tri protekla desetljeća bila simbol multikulturalnih i multietničkih vrijednosti. Nitko to nije trebao reći na glas, to se znalo i čitalo iz brojnih postupaka. To se osjećalo. Trideset godina nakon toga, jedan (telefonski) poziv je promijenio sve. Pod egidom multikulturalnih i multietničkih vrijednosti novoizabrani gradonačelnik Pule donio je svom gradu ništa drugo već obični nacionalizam.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
