Koncerte Zadruge već godinama doživljavam kao vremenske kapsule u kojima će, barem po pitanju set-liste, zauvijek biti ’97 ili ’98. Negdje tih dana su, naime, objavili zadnji studijski album, no publici je, u što smo se u četvrtak imali
prilike uvjeriti u punom Vintage Industrial Baru, i nakon dva desetljeća sasvim dovoljno po tko zna koji puta čuti
„Dvaput po dva“, „Ja živim vu malomu selu“, „Sraka“ ili „Hiti se na pleča“.
Sinoćnjem nastupu Kreše Končevskog i ekipe u tom se kontekstu nema što prigovoriti – odsvirali su ako ne doslovno sve, onda svakako sve najvažnije pjesme karijere, uz stotine pripitih back vokala ispred pozornice. Kreš se vrhunski zajebavao prepričavajući anegdote iz davnih i ne tako davnih dana te otkrivajući kako su nastajale pojedine skladbe, povremeno i prepuštajući mikrofon nabrijanijim fanovima od kojih mu je jedan poručio „da ne sere, nego pjeva“. Po stageu su, dakako, „prošetali“ i motornu pilu, čime je zaokružen dojam punkerskog raspašoja kakve nam Zadruga priređuje još od početka devedesetih.
Usprkos tome, potpisniku ovih redaka vrhunac čitave večeri predstavljale su izvedbe laganijih stvari poput „Zvona
zvone (tan du gej)“, lijepe priče o odrastanju „Dok bil sam mlad“ i njihove vjerojatno najbolje pjesme „Nekak mi je
ljepše biti sam“. Tutnjava ritam-sekcije i metalizirani riffovi povremeno su skretali i u improvizaciju, što je
posebno dobro zvučalo u spomenutoj „Dok bil sam mlad“ koju su završili šusom čije se snage i energičnosti ne bi
posramili ni dvostruko mlađi bendovi.
Vrijedi, ipak, naglasiti kako Zadruga nikako nije samo nostalgični trip za veterane punk ratova devedesetih: albumi
„Od blata do neba“, „Hiti se na pleča“ i „…a kak se ne bi zval“ današnjim alternativnije nastrojenim klincima
predstavljaju gotovo pa „obaveznu lektiru“ i jednu od polazišnih točaka prilikom istraživanja hrvatskog post-yu rocka. Glavni razlog zašto je tome tako krije se u činjenici da je njihov punk na kajkavskom i dalje urnebesno zabavan i, što je možda i važnije, na ovim prostorima još uvijek prilično originalan.
Poslije opetovanog vraćanja na bis i otprilike dva sata svirke, na red je došla i „Mala Čiči“, hit koji prema vlastitom priznanju nikad nisu htjeli ni objaviti, ali su je usprkos tome odradili kako treba. Sve u svemu, još jedan
zaista dobar koncert Zadruge nakon kojeg nam nije preostalo ništa drugo nego napustiti onu vremensku kapsulu s početka teksta i vratiti se u dvije tisuće i sedamnaestu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
