8. Međunarodnu autorsku kreativnu konferenciju u Zagrebu uvodnim govorom otvorio je Björn Ulvaeus, član legendarne grupe ABBA i novi predsjednik CISAC-a, a prva tema naziva ‘Jesmo li preživjeli 2020. i kako ćemo 2021.?’ donijela je iskre između ministrice Nine Obuljen Koržinek i Mirele Priselac Remi, prvo na temu pomoći glazbenicima, a potom zbog prijedloga novog zakona u kojem Priselac poput dijela svojih kolega vidi problematičan odnos prema izvođačima.
O tome koliko je dramatična situacija u glazbenom svijetu kreativne industrije u ovom trenutku bilo je jasno već iz uvodnog izlaganja Björna Ulvaeusa, novog predsjednika međunarodne grupacije CISAC. “Nestat će trećina svih autorskih prihoda, tantijemi od javnih izvođenja past će za 80%, a posljedice će se osjećati duboko i u 2021., vjerojatno i kasnije. Pogotovo jer se i tvrtke koje plaćaju naše tantijeme suočavaju s problemima plaćanja, a velik broj i s bankrotima”, izjavio je ozbiljnim glasom Ulvaeus, koji je prije toga rekao kako se Hrvatska pored opasnog drugog vala pandemije još mora sučavati i s problemima potresa u Zagrebu.
Uživo su na panelu sudjelovali ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, zatim pijanistica Martina Filjak, skladatelj Mladen Tarbuk i Milan Majerović Stilinović kao moderator. Na video vezi bili su Mirela Priselac Remi iz grupe Elemental, Jasenko Houra iz Prljavog kazališta i Danko Stefanović iz RTL Musica koji je pričao o problematici organizatora koncertnih događanja.
U svom uvodnom izlaganju ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek izjavila je sljedeće: “Mi smo u Hrvatskoj, kao što javnost zna, pokrenuli cijeli jedan niz mjera neposredne pomoći u onom egzistencijalnom teškom trenutku kad su ljudi od danas do sutra ostali bez ikakvih primanja, to su bili naši paketi pomoći umjetnicima i freelancerima, dakako uz veliku pomoć strukovnih udruga smo taj cijeli mehanizam i pokrenuli, ali od kraja travnja sve što radimo u Hrvatskoj ide prema tome da u ovim okolnostima možemo održavati kakav-takav kulturni život i ulažemo da se radi, pa makar i s manjim brojevima i s manje publike. Bili smo među prvima, ako ne i prva zemlja koja je otvorila kazališta. Držimo sve to još uvijek otvoreno. Omogućili smo u suradnji sa Stožerom (Civilne zaštite, op.a.) i te dosta komplicirane uvjete pod kojima se mogu održavati koncerti i druga događanja. Ljeti smo preprogramili sve festivale na kojima smo inzistirali da se angažiraju hrvatski umjetnici i to sad kažem da će biti i stav za sljedeću godinu. Onda smo cijelim nizom mjera, da ih sad ne ponavljam, od programa online kulture vrijednosti 35 milijuna, poduzetništo u kulturnim i kreativnim industrijama vrijednosti 8 milijuna za prilagodbu tom novom nenormalnom, zatim beskamatni krediti s garancijom države i počekom od godinu dana vrijednosti 300 milijuna kuna koji se sad polako realiziraju. Sada smo u zadnjih nekoliko tjedana pokrenuli još ad hoc natječaje za kazališta, ples, klasičnu i jazz glazbu gdje zapravo sufinanciramo produkcijske troškove koji su veliki, a malo je publike. U suradnji s HGU-o naš novi projekt svirati se mora ima vrijednost 5 milijuna kuna, a očekujemo da ćemo iduće godine ulagati i više, ovisno kako se godina bude razvijala, za događaje koje organiziraju članovi HGU-a koji su dosad bili potpuno komercijalni.”
Ministrica je još dodala: “Suočili smo se s jednim ozbiljnim problemom manjka podataka, neimanja registara, nepostojanje licenciranja organizatora koncerata… Ono što smo naučili u ovoj krizi, a to nam je prioritet za iduću godinu, jest napraviti registre kad govorimo o sektoru da znamo o kome govorimo bez obzira jesu li to umjetnici pokriveni našim sustavom dopeinosa ili djeluju kao freelanceri.”
Potom se riječ preko video linka dobila Mirela Priselac Remi i rekla sljedeće: “Slušajući ova izlaganja dojam je da ova naša kriza i situacija nije toliko dramatična. Istina je puno dalje nego što je prezentirana pogotovo iz ustiju poštovane ministrice kulture. Izvođači su na prosjačkom štapu dame i gospodo. Mi posao ne možemo raditi. Ne zato jer ne želimo i jer smo lijenčine i džabalebaroši, već stoga što nam nije omogućeno da se bavimo svojim poslom. Naravno, tu govorim o zabrani okupljanja određenog broja ljudi koja većini nas koji imamo uspješne bendove onemogućuje da dođemo pred publiku jer publika se kao takva okupiti ne može. Ono nešto malo koncerata što se pokušalo organizirati pogotovo na jesen, kad smo se svi nadali da će se revitalizirati koncertna sezona su nažalost Covid redari, tj. ljudi koji provjeravaju regularnost provođenja svih mjera onemogućili. Organizatori su dobili vrlo visoke drakonske kazne što je nažalost onemogućilo nastavak daljnih koncerata, a isto tako obeshrabrilo potencijalne organizatore da se upuste u ovu veliku i neizglednu avanturu zvanu: ‘organizacija koncerata u ograničenjem Covid uvjetima. Ministarstvo kulture je nakon jedne lijepe prvotne reakcije za koju moram pohvaliti ministricu kulture, organizacijom svog ministarstva zapravo spasila veliki broj samostalnih umjetnika omogućivši im financijsku potporu. Nakon ljeta se ta potpora nije nastavila što je nama profesionalnim muzičarima dala možda do znanja da je pandemija gotova, da virusa možda više nema, ali u pokušaju organizacije koncerata shvatili smo da kriza i dalje traje.”
Remi se potom osvrnula na otvaranje granica u predizborno vrijeme ljetos izjavivši da su tada mjere vrijedile za jedne, ali ne i za druge.
“Gospođo Ministrice ostavili ste nas na cjedilu. Mi želimo raditi. Sjedimo doma jadni i tužni što ne možemo izaći pred publiku i nastupati. Možemo izaći pred 10 ljudi. Mi živimo od prodaje karata, mi nismo jedno kazalište koje ste spomenuli i koje financira i država i grad. I ako se proda 10 ili 20 ulaznica koje se u ovim Covid uvjetima moraju drugačije distribuirati, može se od neprodanih kapaciteta nadoknaditi iz gradske i državne blagajne. Međutim mi nemamo taj luksuz da nam netko nadoknađuje ostatak ako prodamo samo 10, 15, ili 70 ulaznica. I zato je bitno da napravite projekte koji neće biti autistični kao ovi projekti koje ste nam do sada ponudili. Istaknula bih posljednji projekt koji je vazan uz digitalne projekte, tj. projekte koji bi se mogli nastaviti u digitalnom obliku i nakon Covid krize… Zamislite da se jedan pokojni Oliver koji je bio isključivo izvođač, a ne i autor, prijavljuje na natječaj za digitalne projekte. Dakle, potpuno autističan projekt koji isključuje stariju generaciju profesionalnih muzičara. Lako za Elemental, mi možemo smisliti digitalni projekt i prijaviti se, ali tu dolazimo do drugog problema a to je da se tu ministarstvo kulture percipira projekte isključivo za umjetnike koji tu imaju status umjetnika preko Hrvatske zajesnice samostalnih umjetnika. Što je sa svim onim umjetnicima koji nemaju status slobodnog umjetnika, a to je recimo konkretno pet članova mog benda koji su jednako važni kao i ja? Oni nemaju pravo na nikakvu pomoć i nikakvu naknadu i prepušteni su sami sebi, pardon isprika, prepušteni su na pomoć udrugama koje su u prvih nekoliko mjeseci napravile lavovski posao iz svojih fondova solidarnosti, iskopale novac da bi pomogle upravo tim umjetnicima, pratećim instrumentalistima na koje nitko u ovom trenutku ne misli. Te udruge su se uspjele izboriti i isplatiti neke potpore. Ministarstvo kulture je također u jednom navratu dalo financijsku potporu udrugama koje su to onda podijelile svojim članovima, ali gospođo ministrice, to je bilo u 6. mjesecu. Mi smo sad u 11. mjesecu. Ne znamo kako ćemo prezimiti. Moje pitanje vama direktno je: Što i kako?”
Kako se panel dalje razvijao pogledajte ispod: