Najstarija domaća diskografska kuća pred kraj godine je odlučila objaviti čak četiri izdanja predstavnika domaće indie rock scene. Nešto se očigledno događa…
Riječima: “Croatia Records najbolja je izdanja sačuvala za sam kraj godine”, ova najstarija domaća diskografska kuća najavila je albume “Nulti dan” grupe Olovni ples, “Gdje idemo” Gatuza, “Na krivom mjestu u pravo vrijeme” Justin’s Johnsona i indie kompilaciju “Tragovi”.
Dakle riječ je o četiri izdanja indie izvođača, među kojima možda glavnu ulogu igra kompilacija “Tragovi” na koju su uvršteni Go No Go, Big Strip Gorila, Olovni ples, Kimiko, Ketz, Orvel, Ante Perković, Zvonimir Varga, Driod, Ketz, Nezahvalnici, Mika Male i Queen Of Sabe.
Time je i više nego jasno kako trend DIY izdanja domaće scene koja je mimo diskografije krenula u osvajanje svog životnog prostora privukao pažnju izdavačkih kuća, u ovom slučaju Croatie Records. Penetracija na tržište s čak četiri izdanja u isto vrijeme svakako je hvalevrijedan potez, ali također tu je i ona druga strana medalje koju su iskusili mogi domaći bendovi izvan estradnih struja kojima je u posljednjih dvadesetak godina CD ugledao svjetlo dana. A to je kako upravo brojčanu masovnost objavljivanja izvođača nije pratila promotivna strategija pa su stvari uglavnom završavale u brzom zaboravu utopljene u masi nereklamiranih izdanja.
Upravo je taj maćehinski odnos između diskografa i mladih izvođača uvjetovan skučenošću, siromaštvom i impotentnošću tržišta funkcionirao po sistemu malih naklada od kojih je dobar dio prodaje tj. otkupa izdanja morao napraviti sam izvođač. Da ne bi bilo zabune, ne proziva se ovdje Croatia Records, već ono što je bila gotovo sveopća praksa zbog koje je dobar dio scene i okrenuo leđa diskografima i izbacio ih iz posredovanja između slušatelja i svoje glazbe korištenjem servisa kao što su Bandcamp i Soundcloud.
Stoga, da, lijepo je kad se dogodi da indie izdanja u ovom obliku ugledaju svjetlo dana, no je li možda malo prekasno obzirom da su stvari odavno krenule u drugome smjeru? Je li ovo uskakanje u posljednji vagon za dio scene, ili diskografa, ili je domaći indie prepoznat kao potencijalni penetrator u mainstream?
Želio bih biti optimisti i vjerovati u ovo potonje i da je moguće da nam se dogodi onaj preokret koji su Britanci doživjeli 90-ih u doba Britpopa, a opet odavno sam se uvjerio da Balkan i Britanija jedino što dijele je početno slovo “B”.