‘Zappa’ – genijalni um

Najveći uspjeh Winterovog filma leži u činjenici da je autor prepoznao da mora kapitulirati prije nego i pokuša objasniti Zappu ili prikazati njegovu kompleksnu ličnost u pretpostavljenim obrascima komercijalnog filma.

“Zappa” (foto: Bill Gubbins 1969.)

Ovog petka obilježit ćemo godišnjicu smrti jedinstvenog genijalca glazbene povijesti, Franka Zappe koji nas je 1993. napustio od posljedica raka prostate, a kasnije u istom mjesecu proslavit ćemo i osamdesetu godišnjicu njegova rođenja, pa je ovim dvostrukim povodom pred nama film “Zappa” Alexa Wintera (ljubiteljima komedije devedesetih poznatog kao polovice para koji čini s Keanuom Reevesom u filmovima o Billu i Tedu) koji u dva sata trajanja pokušava oslikati proturječnu prirodu ovog samoukog kantautora, skladatelja, filozofa, aktivista i provokatora.

Winteru je jasno da je psihodelični labirint Zappinoga uma suviše kompleksan da bi ga se prikazalo u standardnom formatu dokumentarne biografije, pa on ne traži izlaz iz njega kako bi riješio zagonetku, već nas radije vodi zakučastim hodnicima poput kustosa koji nam prikazuje različite atrakcije jednu za drugom. On je ujedno i prvi redateljem kojemu je dopušten neograničen pristup Zappinom prebogatom arhivu po kojemu je kopao šest godina slažući ovaj film, od čega je dvije godine proveo restaurirajući određene snimke kako bi ih spasio od propadanja i sačuvao za budućnost. Rezultat ovog napora Frankovim će obožavateljima svakako pružiti mnoga zadovoljstva, dok će oni koji su možda očekivali nekakav početni uvid u karijeru izvođača koji je samo za života objavio više od pedeset raznorodnih studijskih albuma ostati još zbunjeniji nego što su bili prije gledanja Winterovog filma.

Ispričan kronološki i sa svim elementima klasične biografije uključujući i intervjue s brojnim suradnicima od kojih su najistaknutiji udaraljkašica Ruth Underwood, slavni gitarist Steve Vai i supruga Gail Zappa (ali ne i Frankova djeca, premda je sin Ahmet Zappa potpisan kao producent), film “Zappa” vrluda u nastojanju održavanja koraka sa zaigranim kreativnim umom svojeg subjekta. Kaotično montiran u duhu filmskih igrarija s kojima se i sam Frank bavio prije nego je započeo glazbenu karijeru, Winterov dokumentarac pokušava balansirati između Zappine šok estetike i onoga što se očekuje od biografskog filma, a u toj nezahvalnoj zadaći ipak u većem dijelu svog uratka i uspijeva. Stoga Zappu možemo doživjeti i kao rock frika koji pomiče granice prihvatljivoga u popularnoj glazbi i kao skladatelja ozbiljne klasične glazbe; kao autoritativnog vođu šok cirkusa i kao borca protiv cenzure na saslušanjima u američkom Senatu, kao kontroverznog filozofa i inovativnog biznismena, kao genijalnog provokatora malograđanskog morala i kao svojesvrsnog ambasadora Čehoslovačke u jednom od najbizarnijih obrata u ionako bizarnoj karijeri.

Zappa se vjerojatno ne bi ni počeo baviti glazbom da nije čuo djela začudnog i za svoje vrijeme šokantnog skladatelja Edgarda Varèsea, a Winterovi sugovornici u filmu s pravom ga svrstavaju u struju često nedokučivih muzičkih inovatora koju čine odmetnici kao što su Harry Partch, John Zorn ili Sun Ra. Zappa je bio sposoban, kažu, izbacivati hit singlove na dnevnoj bazi, ali to ga nije zanimalo. Najveći komercijalni uspjeh karijere tako postiže s pjesmom “Valley Girl” koju je napisao sa svojom kćeri Moon na njezin nagovor, budući da je htjela provoditi više vremena s prezaposlenim ocem. Sam Zappa bio je zaokupljen praćenjem svoje vrludajuće muze koja nije marila za materijalno, premda je cijelu karijeru proveo boreći se s izdavačima kako bi uspio financirati svoje projekte, bendove i orkestre što ga je u konačnici natjeralo da pokrene vlastitu etiketu i postane svojevrsnim pionirom nezavisne glazbe uz sve ostale epitete koje si je priskrbio za života.

Objavu filma “Zappa” prati i jednako iscrpan soundtrack na tri diska od kojih prvi uglavnom pokriva glazbu koju Frank stvara s izvornom inačicom benda Mothers of Invention, a drugi kasnija samostalna nastojanja. Treći disk pak donosi filmsku glazbu koju potpisuje John Frizzell. Zanimljivost ovog soundtracka čije trajanje premašuje tri sata leži u činjenici da nije riječ o standardnoj best of kompilaciji Zappine karijere, već o sadržaju koji je dobrim dijelom kao i materijal iz filma izvučen iz dubine Zappinoga arhiva pa tako donosi mnogo neobjavljenog ili rijetkog materijala poput snimaka s koncerta u klubu Whisky A Go-Go 1968. ili izvedbe pjesme “Dancin’ Fool” u emisiji Saturday Night Live deset godina kasnije. Izdanje je dostupno na streaming servisima, a fizički će primjerci (na pet ploča ili tri CD-a) uslijediti početkom nove godine.

Najveći uspjeh Winterovog filma leži u činjenici da je autor prepoznao da mora kapitulirati prije nego i pokuša objasniti Zappu ili prikazati njegovu kompleksnu ličnost u pretpostavljenim obrascima komercijalnog filma. Ono što uspijeva jest predočiti jedan od mogućih portreta koji koliko-toliko pokriva dovoljno obrisa da stvore neku sliku. Dvosatno prikupljanje tih obrisa nije u svakom trenutku dovoljno da zadrži pozornost nekog nedovoljno upoznatog s materijom. S druge strane mnogi će obožavatelji imati osjećaj kako na određene izlete Zappine karijere nije bačeno dovoljno svjetla. Stoga dolazimo do zaključka da je autor bio primoran kompromisom stvoriti portret beskompromisnog izvođača, ali upravo taj kompromis i održava ovaj film na nogama. Klasičniji film bio bi neukusan s obzirom na temu, a avangardniji vjerojatno negledljiv bilo kome osim najžešćim fanovima.

(Magnolia Pictures, 2020.)

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X