Njen glas nikad nije bio problem, dapače to je izrazito poželjan glas koji odgovara gotovo svakom stilu. ZAZ je rođena pjevačica i nije naodmet to svaki put naglasiti kad je o njoj riječ. Problem nastaje s onima koji za takav glas pišu pjesme.
Činilo se negdje na početku ovog desetljeća, koje je sada na izmaku, kako je glazba izvojevala jednu bitku protiv industrije. Ni manje ni više nego u, uvijek za nemire i revoluciju spremnom, Parizu. Jedna je djevojka prodornog i ‘savršeno’ promuklog glasa, točno onakvog kakvim ga je legendarna Edith Piaf zauvijek postavila u idealne gabarite šansone, u pratnji akustičnog trija otpjevala na ulici Montmartrea pjesmu „Je Veux“.
Imala je tada ta „Je Veux“ više duše od hrpe onoga što je glazbena industrija ‘excelično’ planski izbacila te godine. Pored svog silnog ulaganja, svu slavu je te sezone pokupio viralni djevojčurak snimljen amaterskom kamerom dok nešto cvrkuće na francuskom usred bijela dana.
Sjeća se toga momenta i ljudstvo ovog, tada tek pokrenutog, portala koje je upravo prvi s vijestima o ZAZ i recenzijama albuma do kojeg se, naravno, dolazilo preko torrenta, otkrilo smisao izvangabaritskog praćenja glazbe kao jedinog smislenog, jer je na sreću ispalo da ima i takve publike. A upravo smo se preko ZAZ tih dana i upoznavali. Onako, neplanski, preko jednog glasa koji je, činilo se, izvojevao jednu bitku protiv industrije i anglofonske dominacije. No, činilo se. Kao što ni činjenica nešto kasnije ZAZomanije, koja je preplavila i ove krajeve, nije moglo izbiti osjećaj da je pobjeda, ako je uopće i postojala, a ne izmaštana, bila pirova.
Jer mjereno od eponimnog albuma prvijenca iz 2010. godine, Isabelle Geffroy aka ZAZ je bila na laganom kreativnom toboganu s drugim albumom „Recto verso“, da bi sve prije četiri godine stalo na glazbenoj turističkoj razglednici „Paris“ na kojoj je pjevačica (očekivao) pjevala internacionalno poznate ode ‘Gradu svjetla’. No i taj album je imao dobru prođu na europskim top listama, ali je i pored toga vodio prema četverogodišnjem hiatusu, koji je sredinom prošlog mjeseca prekinulo objavljivanje četvrtog po redu studijskog albuma „Effet miroir“, čime se, eto, ZAZ vratila na scenu.
Eh sad, njen glas nikad nije bio problem, dapače to je izrazito poželjan glas koji odgovara gotovo svakom stilu. ZAZ je rođena pjevačica, i nije naodmet to svaki put naglasiti kad je o njoj riječ. Problem nastaje s onima koji za takav glas pišu pjesme.
„Effet miroir“ se u skladateljskom smislu čini kao da je bila riječ o kompilacijskom natječaju. Od petnaest uvrštenih pjesama Isabelle Geffroy skladala ih je samo tri. Ne bi to bio problem da album nije krojen previše ziheraški, kako bi pokrio svaki stilski zakutak i pogodio potencijalni ukus njene publike, onako kako je taj ukus targetiran po dobi, spolu, godinama i afilijacijama u nekim ‘excelicama’, onako, baš industrijski.
Produkcijski jednako šarolik; ogoljen i intiman gdje je planirano da je takav, raskošan i plesan gdje je programirano da tako mora biti. Prve dvije pjesme „Demain C’est Toi“ i „Que Vendra“ bude lažnu nadu da je ZAZ otišla na svoje ishodište i sve vratila u kabaretsku intimu minimalističke akustične pratnje, no to je prije hommage (ili navlakuša) debitantskom ostvarenju. Pjesma „On S’en Remet Jamais“ bespovratno vas odvlači na pariške disco podije, kao što naredna „J’aime J’aime“ nastavlja u sličnom ritmu, ali kao dječja pjesma. Nešto kasnije sličnu plesnu formulu prate „Toute Ma Vie“ i „Je Parle“, dok s „Si C’etait A Refaire“ i „Pourquoi Tu Joues Faux“ biva jasno kako je ZAZ ovog puta namijenjena uloga da prođe kroz većinu stanica francuskog pop zvuka, računajući i onaj s elementima karipskog zvuka.
Ako je album „Paris“ bio pariška razglednica, onda je „Effet Miroir“ francuska razglednica. Dakle, rakurs je širi, ali je opet u pitanju ‘razglednica’.
Dakako, ima i kvalitetnih baladnih i šansonjerskih momenata kao što su „Ma Valse“, „Mes Souvenirs De Toi“, „Resigne-Moi“ i posljednja „Laponie“, ali su u manjini, nekako postrance kraj ‘velikih karnevalskih brojeva’ koji nekako larmički pokušavaju zagušiti njihovu intimu. A upravo iz njih kao da proizlazi vapaj da je Isabelli dosta karnevala, ali nažalost ZAZ je industrijski artikal i karnevalu nema kraja. Dobili smo pregršt izuzetno ispeglanih i ciljano ulaštenih pjesama po sistemu za svakog ponešto.
Ali ekstrakt koji se nalazio u jednoj „Je Veux“, čini se da je zauvijek nestao. Ili je i on sad samo čini nestvarno izmaštanim kao i trenutak kad je djevojka prodornog i ‘savršeno’ promuklog glasa, točno onakvog kakvim ga je legendarna Edith Piaf zauvijek postavila u idealne gabarite šansone, u pratnji akustičnog trija otpjevala na ulici Montmartrea pjesmu koja je načas ‘oslobodila’ glazbu.
Hm, a opet… Da nije bilo tako, nikad se ne bi dogodila ZAZomanija.
Ocjena: 6/10
(Play On / Warner / Dancing Bear, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
