Pred oko četiri tisuće posjetitelja u pulskoj Areni francuska pjevačica Zaz priredila je svoj drugi nastup u Hrvatskoj. U usporedbi s posjećenošću zagrebačkog Doma sportova publika se osipa, ali magije još ima.
Niti jedna manija nije dobra. Za glazbenike je ubitačna, koliko god se čini dobrom dok traje. To je orgazam na x-tu potenciju kojem se teško oduprijeti, a konzekvence su da pokušaji ponavljanja, u diskografskom smislu naravno, satru i ono malo spontanosti koja je dovela u jednom trenutku do masovne onanije.
Za francusku pjevačicu Zaz, Zazomanija je počela strelovito na početku karijere s pjesmom „Je Veux“, a ista je kulminirala i u Hrvatskoj prošle godine s rasprodanim koncertom u zagrebačkom Domu sportova što će vjerojatno još dugo biti hrvatski rekord za nekoga tko dolazi s frankofonskog govornog područja. Koncert u pulskoj Areni održan sinoć je po posjećenosti išao je u prilog tezi kako je Zazomanija na ovim prostorima svršena stvar. U Areni se okupilo oko četiri tisuće posjetitelja (što je i dalje respektabilno), no kad se uzme u obzir da je pola od njih bilo stranih turista situacija je prilično jasna. Zazomanija je prošla, no ostala je Zaz – talentirana pjevačica koja je istovremeno vrhunski uvježbana zabavljačica s izvrsnim ‘multifunkcionalnim’ bendom iza sebe, te i dalje spontana djevojka neupitnog šarma na pozornici.
Na recentnom albumu „Recto Verso“ kojeg je sinoć promovirala ne nalazi se niti jedan singl koji bi mogao još jednom potencirati ono što je učinio „Je Veux“ što je u neku ruku dobro zbog pročišćenja redova obožavatelja. Zaz zahvaljujući tome u ovom trenutku ima slobodne ruke kreirati koncerte po vlastitom nahođenju, bar dok se još u potpunosti nije ispuhao „Je Veux“ balon. Može se reći da je u sličnoj situaciji (naravno s manjim diskografskim intenzitetom) kao i nekoć Alanis Morissette kad je objavila „Supposed Former Infatuation Junkie“ nakon planetarno popularnog „Jagged Little Pill“.
Zaz je odbila robovati diktatu najvećeg hita, pa je već spomenuti „Je Veux“ otpjevala u središnjem dijelu koncerta, a isti je u drugom dijelu s bendom improvizirala i dala mu brzi (gotovo ska) reggae štih. Time je u Areni bio otvoren novi segment koncerta tj. akustični kabaretski jazz dio nazvan „Club Zazz“ koji je po ugođaju ujedno bio dobro uigrano iznenađenje, ali istovremeno zamka da taj intmistički set primjeren malim klubovima ne zaživi u open air ambijentu Arene. Upravo tu se vidjela vokalno zabavljačka snaga Isabelle Geffroy jer je taj dio, koji je započeo akustičnom verzijom „Les Passants“ da bi potom naglasak prešao na podsjećanje na najveća imena francuske šansone izvedbama „La vie en rose“ Edith Piaf i „Oublie Loulou“ Charlesa Aznavoura i kulminacijom kroz ‘omamljenu’ „La lune“, bio ‘dizalica’, a ne ‘uspavanka’. Cijeli taj proces ‘šetnje’ kroz francusku glazbu činio se jednostavnim i spontanim u pjevačkoj izvedbi, što, ruku na srce, nije nimalo laka zadaća, a Zaz se po svemu onome što je zračilo iz nje naizgled samo opušteno zabavljala.
Kad je bend u završnici opet zasvirao u ‘električnom modu’ tenzije u publici, koja se plesom borila protiv prohladne bure, su još više porasle. Glazbenici su se poigravali i s afrokubanskim elementima, a Zaz pozivala na ples, da bi završnica s „Dettere“ bila pogonjena dugačkim rokerskim gitarskim solom na kojima je Zaz snažnim vriscima, skokom i rušenjem gitariste na pod dolila ulje na vatru. Koncert od sat i četrdeset minuta trajanja završen je s „Dans ma rue“, još jednim podsjećanjem na Edith Piaf s kojom je u protekle dvije godine Zaz obilato uspoređivana, da bi posljednje zagrijavanje publike bilu učinjeno vedrom i ‘ljetnom’ „Le Retour du soleil“.
Treba još napomenuti kako se Zaz cijeli koncert publici obraćala na francuskom i razumljivom hrvatskom jeziku, gotovo da nije izgovorila ni riječ engleskog, što je također i dalje koncertni raritet kad su u pitanju gostovanja stranih glazbenika. Tek u takvoj situaciji dođe primisao koliko su nam uši ‘izdresirane’ za engleski s pozornica.
Zaz, pak, u glazbenom smislu, ako joj kojim slučajem karijera strelovito krene prema dolje, će uvijek biti u stanju razgaliti stotinjak profinjenijih ušiju na pozornicama jazz klubova. To nipošto ne bi bila šteta za nju, dapače, čini se da je to njeno ‘prirodno stanište’ kao što je bio i mali trg na Montmartreu odakle je svojim promuklim glasom prije par godina osvojila brojnu publiku. Možda se čini da je u ovom trenutku ona one hit wonder na zalasku, no ipak puno je jači dojam da je u svemu samo zbog glazbe koja izvire iz nje, a to je odlika jahača na duge staze.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
