Pred prepunim auditorijem Ljetnog kina Tuškanac na otvaranju ciklusa europskog filma u ponedjeljak, dugometražni igrani filmski prvijenac Anđela Jurkasa izazvao je erupcije oduševljenja i salve smijeha.
Budući da se film, kao i njegova dva nadolazeća nastavka bavi muško-ženskim odnosima, okolnosti su zahtijevale da se i recenziji pristupi iz oba kuta gledišta pa smo prizvali duh glumice Dore Lipovčan da pomogne u obnašanju ove delikatne dužnosti secirajući sa mnom scenu po scenu.
Ivan: Nije li naš Anđelo Jurkas, usprkos nedostatku redateljskog iskustva, uspio snimiti film svjež i jedinstven u okvirima hrvatske kinematografije?
Dora: Zanimljivo je da film na prvi pogled nimalo ne sliči ničemu što je itko ikada snimio na ovim prostorima. Kada bi se gledao bez tona i kad u njemu ne bi bilo poznatih lica, bilo bi izuzetno teško pogoditi prema vizualnoj estetici, da je riječ o uratku domaćeg autora.
Ivan: Po uvodnoj priči (Jurkas i Leona Paraminski) dalo se naslutiti da bi ton mogao biti pomalo patetičan, kao uvod u Balaševićevu pjesmu.
Dora: Dapače, prvom scenom otvara se prostor igre unutar kojega će se kasnije zaplesti odnosi i način na koji je krenuo u ekspoziciju tako lagano, nenametljivo, spotovski, u nježnim tonovima, upravo je idealan da bi se kasnije na toj platformi zavrtilo sve što slijedi.
Ivan: Stvari zatim poprimaju drugačiji tempo u sljedećoj priči (Nikša Marinović, Iva Visković), gdje svjedočimo jednom arhetipskom sukobu ljubavnika. Mislim da je Nikša Marinović u ulozi muškarca optuženog za nevjeru nijansiranom izvedbom ostavio jednako prostora i sumnji i simpatiji gledatelja.
Dora: Nisam sigurna. Mislim da je konstruirao lik vrlo jednostrano ocrtavši tipičnog licemjernog hrvatskog muškarca, koji se izgubio u vrtlogu vlastitih laži. Za mene je tu scenu apsolutno pojela Iva Visković maestralno mu parirajući u ulozi prevarene žene.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=AsoRnvUdK-c[/youtube]
Ivan: Nakon romantičnog otvaranja i napetog nastavka, treća priča (Jurkas, Iskra Jirsak) unatoč sličnom konfliktnom tonu kao u prethodnoj, odlazi u potpuno suprotnom pravcu, ulazeći i u sferu apsurda. U toj priči počinje rotacija likova, stoga se Jurkas vraća u novoj ulozi, ovaj put ostavljenog partnera, pritom otkrivajući svoj komičarski potencijal koji će se u petoj priči razviti do savršenstva.
Dora: To je zapravo priča postavljena kao klasična komedija zabune sa Iskrom Jirsak u ulozi žrtve okolnosti i krive procjene. Opet se potpuno mijenja ton i ozračje, Jurkas crta nelagodnu atmosferu unutar koje su glumačke sposobnosti protagonistice dobile priliku da se razmašu minimalističkim sredstvima, ali pokazujući puni spektar talenta.
Ivan: Moram priznati da mi je četvrta priča (Cindrić, Urban, Šarić…) scenaristički najmanje uvjerljiva, iako je Urban svojom karizmom uspjeva donekle izvući.
Dora: Jedina “crna” scena u filmu meni je skroz sjela unatoč sitnim nelogičnostima u fabuli, ali je zato napetost u njoj dosegla vrhunac. Jedina stvar koja me smetala jest pojavljivanje smiješnog čovjeka Ivana Šarića, koji funkcionira kao komični element, ali možda pomalo pretjerano, iako je cjelina tako čvrsta da stvar ne gubi na uvjerljivosti.
Ivan: Ponovnom rotacijom likova u priči o nesposobnom pljačkašu koja nalikuje nečemu iz pera braće Coen, ponovno susrećemo Nikšu Marinovića koji u metaobratu u jednom trenutku vodi telefonski razgovor sa samim sobom, odnosno svojim likom iz druge priče.
Dora: Priču koja je ograničena na prostor automobila sjajno vodi Iva Mihalić, koju prati Nikša u ulozi sasvim različitoj od prethodne. I ovdje se pokazuje Jurkasov izuzetan smisao za casting.
Ivan: Apsolutni komični vrhunac filma priča je u kojoj briljantni dr. sci. Mario Kovač uz svesrdnu podršku Jurkasa u već trećoj ulozi rasutura kao tipičan predstavnik svijeta glazbene industrije. Jurkas se dosta izravno referira na filmove iz kojih crpi inspiraciju, pa ako je treća priča bila asocijacija na “Chasing Amy”, a predzanja scena na “Notting Hill”, ova je svakako na “Weekend at Bernie’s”.
Dora: Ne smijemo zaboraviti spomenuti ni Natašu Janjić koja se uhvatila ukoštac sa likom i djelom “wannabe” Jelene Rozge isfuravši je točno onoliko blaziranom i sjebanom koliko se od takvog lika i očekuje. U cameo ulozi vozača Cammea pojavljuje se Stojan Matavulj, udarivši pečat svojom osobnošću na najotkačeniju scenu.
Ivan: Imam osjećaj da je sljedeću priču (Perčin, Rogoznica, Pribičević) Jurkasu bilo intimno važno staviti u film, iako možda ne funkcionira jednako dobro kao prethodne.
Dora: Mislim da kontekstualno ova priča treba biti uklopljena među ostale, ali obzirom na tempo bitno sporiji od onog u ostalim pričama, bolje bi funkcionirala na nekom drugom mjestu u filmu. Ovako ostavlja dojam da stvar pada, što je možda bila Jurkasova namjera koja dramaturški ima smisla međutim proizvodi pomalo zamorni efekt u očekivanju kraja.
Ivan: U epilogu ponovno vidimo Jurkasa, ovaj put u ulozi sebe samog, autora smlavljenog kreativnim nedoumicama. Iako se u toj sceni previše trudi objasniti moguće nerazumljivosti prethodnih priča, tim postupkom možda ipak previše potcjenjuje vlastitu publiku.
Dora: I meni se činilo da je pojašnjavanja previše, ali povratak glumaca iz svih prethodnih priča u ulogama prolaznika na kojima je Jurkas temeljio njihove likove i suptilna emocionalnost Csille Barath Bastaić zapravo jako lijepo zaokružuje film.
Najveći je uspjeh Jurkasa i ekipe činjenica da je prema domaćem filmu poslovično stroga publika, u kojoj su bili mnogi ljudi struke, nakon gromoglasnog i dugotrajnog aplauza napustila kino ozarena i s još jedanput probuđenom vjerom u budućnost hrvatskog filma.
Ocjena: 8 /10
(DOP Produkcija / B Produkcija / Igor Grahovac / Nexus / Ratio doo, 2016.)