Zeal & Ardor, projekt švicarsko-američkog glazbenika Manuela Gagneuxa, svojom me gotovo ritualnom smjesom iskonskog bluesa i ekstremnijih metal pravaca oduševio kada sam ih u kasnom terminu uhvatio na INmusicu. U utorak nisu ostavili toliko dobar dojam iako se radilo o više nego solidnom koncertu.
Močvaru posjećujem od samih njezinih početaka, još od vremena dok se nalazila u Runjaninovoj, te sam u njoj stvarno radio i vidio sve i svašta, ili sam tako barem mislio. Ono što, naime, nikako nisam očekivao jest da ću u Močvari ikad gledati nogometnu utakmicu, i to u dijelu kluba u kojem je samo nekoliko minuta poslije zadnjeg sučevog zvižduka već odzvanjala žestoka svirka predgrupe. Da budem sasvim iskren, stigao sam neposredno prije nego što smo primili treći gol, no i to je bilo više nego dovoljno da drugom zagrebačkom nastupu Zeal & Ardora osigura pomalo nadrealni uvod.
Zahvaljujući ranom dolasku, uspio sam uhvatiti i spomenuti ‘opening act’, trojku iz Züricha zvanu Sooma. Riječ je o jednom iz naizgled beskrajnog niza modernih rock bendova koji imaju prave utjecaje, daju sve od sebe na stageu i svoje pjesme vode od jednostavnijih, ogoljenih početaka baziranih na moćnom riffu ne predalekom od radova Trail of Dead pa čak i Jona Spencera do krešenda u kojem postaju, ili bi barem trebali postati, bijesna i glasna sviračka mašina. Navedeno ipak ne može funkcionirati ako se iza toga ne kriju suvisle pjesme, zbog čega su mi, što je nastup odmicao, bili sve naporniji.
Zeal & Ardor, projekt švicarsko-američkog glazbenika Manuela Gagneuxa, svojom me gotovo ritualnom smjesom iskonskog bluesa i ekstremnijih metal pravaca oduševio kada sam ih u kasnom terminu uhvatio na INmusicu. U utorak nisu ostavili toliko dobar dojam iako se radilo o više nego solidnom koncertu.
Dio razloga svakako je izostanak dvojice pratećih pjevača ili preciznije rečeno pratećih growlera koji u Zagreb, kako nam je Manuel i objasnio, nisu stigli zbog bolesti. S druge strane, radi toga su u prvi plan izbile impresivne mogućnosti njegovog vokala koji je jednako uvjerljiv kada u mikrofon reži poput black metalaca i kada mu se glas pretvara u nekog starog bluesera.
Set-listom su dominirale stvari s aktualnog eponimnog albuma (čini mi se da ih je odsvirano čak devet) na kojem su svoj izričaj proširili s malo industriala i metalu sklonijih goth bendova tipa Type O Negative. Prilikom preslušavanja istog došao sam do zaključka kako je u pitanju njihov možda i najkompletniji studijski uradak, u što su me i uvjerili već otvaranjem s „Church Burns“ i „Götterdämmerung“.
Zeal & Ardor izvorne crnačke napjeve spajaju s black metalom toliko prirodno i logično da se morate zapitati kako se toga nitko prije nije sjetio; slušajući najbolju im stvar „Devil Is Fine“ ili tek neznatno slabije „Gravedigger’s Chant“ i „Blood in the River“ stvarno mi se činilo kako izvode soundtrack kakvog povijesnog horor filma u kojem skupinu robova s američkog juga iznenada posjeti sam vrag.
Treba napomenuti i da Manuel, kao i ostatak grupe, nimalo ne nalikuje tipičnim predstavnicima brutalnijih metal žanrova – nema maskiranja i opakih izraza lica, a i okupljenima se obraćao vrlo simpatično, uz taman pogođeni omjer zajebancije i zahvalnosti zbog dobro ispunjenog kluba i doista sjajne atmosfere. Da se nije radilo o pretjerivanju potvrđuje i činjenica da je jučerašnji koncert snimljen i pretvoren u bootleg izdanje čiji se link za download mogao nabaviti na štandu s merchom, a koje će biti izbrisano za 24 sata.
Također, Gagneuxovi tekstovi znatno su nastrojeni filozofski i posvećeni kako propitkivanju religije i njezinih dogmi tako i užasima poput genocida, ratova i oružja masovnog uništenja.
Premda izuzetno efektna i prilično originalna, formula Zeal & Ardora poslije nekog vremena postaje malo previše očekivana, u smislu da će skoro svaki blues uvod prerasti u zaglušujuću tutnjavu s ubojitim udarcima bubnja, distorziranim gitarama i Manuelovim growlanjem. Zbog toga mi je koncert u Močvari na trenutke bio malo monoton, ali je i dao naslutiti kako su najbolje stvari tek pred njima.