Možda vam je nezamislivo da je kapitalizam nešto što je na odlasku. Novi ‘Zeitgeist’ film lako vas može uvjeriti da je upravo tako.
Neodrživost toga je sve očitija iz dana u dan, a kao dokaz toj tvrdnji da planetu iskorištavamo doslovce „bezbožno“ jest da se će nam po sadašnjem rastu potrošnje već 2030. godine trebati druga planeta veličine Zemlje. Sam pojam „ekonomija“ se u današnje vrijeme nameće kao potpuna disproporcija korijenu vlastita značenja ostog odnosno „ekonomičnosti“.
Današnja ekonomija potiče rastrošnost van svake pameti, a kamo li potreba, a profesor John McMurtry s Guelph sveučilišta ide toliko daleko da sadašnje ekonomiste koji rade po tom principu uopće ne želi ni nazvati ekonomistima, već opsjenarima.
Treće poglavlje „Projekt Zemlja“ (Project Earth) analizira tko od postojećih snaga posjeduje bilo kakve odgovore za budućnost našeg opstanka na Zemlji, a da naravno nisu politički pamfleti, i laži. Nemaju ga ni ekonomisti koji očigledno računaju da će za dvadeset godina odnekud izniknuti nova planeta, ni političari koji su okarakterizirani također kao trgovci, samo što je roba koju oni prodaju ono što se popularno naziva „nacionalni interes“.
I tu počinje predstavljanje „Tehnologije utemeljene na resursima“. Zahvat je velik i podsjeća na „Utopiju“ i to globalne razmjere. No vještim otvaranjem problema, razradom tema i načinom prezentacije druga polovina „Zeitgeista“ se pretvara u edukacijski film i to dobar edukacijski film koji u trenutku kad gledatelj poželi postaviti pitanje nudi i odgovor. Nije tu riječ o propagandnom pristup koji se nameće kao nešto na što smo svi navikli jer se ne radi o persuazivnim marketinškim metodama koje počivaju na tome da target populacija treba nekome puniti džepove. Korist se ovdje nudi svima.
Da ne bi bilo zabune u tom novom sistemu postoji diktatura i to diktatura naše planete u obliku ograničenosti resursima s kojima treba pametno postupati.
U daljnjoj razradi ponuđena je kompletna arhitektura novog sistema koji spaja istinske ljudske potrebe, čist okoliš i ekološku automatiziranu tehnologiju koja je u sadašnjem sustavu vladavine nafte potpuno marginalizirana.
Četvrto poglavlje „Rise“ u nastavku nudi i scenarij pobune do kojeg će neminovno doći jer kako kažu analitičari u filmu: „Novac je dug, a država sve što zna je štampati novac.“ No istina od koje ne bježe intervjuirani znanstvenici ni u filmu jest da će oni koji imaju moć istu htjeti zadržati po svaku cijenu. Recept kako doskočiti tomu ostavljen je za kraj filma.
Sedam i pol milijuna pregleda na Youtubeu (samo na službenom kanalu), govori u prilog tome da se sigurno nećete dosađivati tijekom 2 sata i 41 minutu koliko traje „Zeitgeist: Moving Forward“.
I još jedna zanimljiva opservacija iz filma odnosi se na ljudski rad, kojeg bi trebali zamijeniti automatizirani strojevi.
Kao odgovor skepticima na to da se čovjek bez rada pretvara u lijenu masu, Peter Joseph je odgovorio: „Sistem rada koji imamo danas je generator lijenosti, a ne rješenje za lijenost. Sjetite se vremena kad ste bili dijete. Koliko ste vremena trošili na zaigrano istraživanje svijeta oko vas i koliko ste imali entuzijazma? No kako je vrijeme prolazilo, sistem vas je fokusirao na to kako stvoriti novac. Od najranijeg obrazovanja pa do fakulteta ste na rubu samo zato da bi se kasnije uklopili kao još jedan kotačić koji služi mehanizmu. Znanstvene studije su dokazale da ljudi nisu motivirani novcem kad se razvija kreativnost, jer sama kreativnost je nagrada. Novac je nagrada isključivo za monotone ponavljajuće procese – ulogu koju već sada rade strojevi. Ljudi koji su puno doprinijeli čovječanstvu poput Nikole Tesle nisi to željeli unovčiti. Ustvari novac je lažna motivacija i uzrokuje stotinu puta više devijacija od dobrovoljnog sudjelovanja.“