‘Gosti iz galaksije’, avangardno SF filmsko djelo iz 1981. našeg jedinog oskarovca Dušana Vukotića posjeduje jednako tako avangardnu elekronsku glazbu Tomislava Simovića, autora kojeg se ponovno otkriva i o kojem se opet počinje pričati. Riječko-zagrebačka diskografska kuća Fox & His Friends odlučila se nakon 36 godina Simovićevu glazbu objediniti u do sada nikad objavljeni filmski soundtrack. Ogroman diggerski i postproducentski posao na sebe su preuzeli Leri Ahel i Željko Luketić. O cijelom procesu i današnjem značaju ovog upravo objavljenog soundtracka razgovarali smo s Željkom Luketićem koji je ujedno i jedan od koautora hvaljene dvostruke kompilacije ‘Electronic Jugoton’ objavljene prije dvije godine.
Je li bilo puno posla oko sređivanja autorskih prava?
Željko Luketić: Za razliku od nekih novih izdavača na ovim prostorima, koji presnimavaju ploče i bez sređivanja prava ih brže-bolje naštampaju dok traje trend potražnje, zanemarujući i kvalitetu snimke i autora, za Fox & His Friends je najbitnije da radimo sa originalnih mastera. Ne „ripamo“ već krckave second-hand jugo-originale niti masteriramo sa MP3-ca (vjerovali ili ne, i to se radi), a sve odnose s nositeljima prava imamo pravno regulirane te im osiguravamo fer postotak naknade autorskih prava. Na ovdašnjem tržištu na kojemu caruju bootleg izdanja, to je puno teži i kompliciraniji put, ali samo tako i nikako drugačije želimo raditi. ZAMP, SOKOJ i slične institucije nam puno pomažu u regulaciji svih tih prava.
Kako općenito gledate na film “Gosti iz galaksije“, cijelu tu estetiku u kojoj se mogu naći Vukotićevi hommagei SF žanru od Fritza Langa, preko Tarkovskog i na kraju do Scottovog “Aliena” i je li taj film bio daleko ispred svog vremena kada se pojavio, obzirom da jugoslavenska kinematografija nije pretjerano njegovala SF izričaj?
Željko Luketić: Vukotićev film žrtva je specifične lokalne situacije i krajnje nerazvijenosti te vrste žanrovskog filma u Jugoslaviji. Zato je njegov iskorak hrabar i izuzetno ga cijenim, jer je Vukotić sve samo ne prosječan autor, koji je redovito riskirao i tvrdoglavo inzistirao na svojim idejama, poput ovog dječjeg filma koji je istovremeno i SF i horror. Pogledajte “Sedmi kontinent” iz 1966. ili niz njegovih animiranih radova u kojima hibridno koristi i igrani film, zatim legendarni “Surogat”… Uvijek je imao svoju viziju i nije ponavljao i replicirao formule, pa su tako i “Gosti iz galaksije” svojom začudnošću ušli u anale domaćeg filma. Žao mi je što mu lijepe svakojake etikete i što se ne shvaća značenjski potencijal, pa čak i subverzivnost nekih dijelova ovog filma, poput scene muškarca koji razvije dojke kako bi nahranio dijete. Takva ideja i danas je avangarda. Glavni lik žene iz svemira Andre također nije parodija, nego vrlo zanimljivo gledanje na kibernetički feminitet, s jasnim naklonom na Fritza Langa i “Metropolis”. Pogledate li kako je čudovište Jana Švankmajera izrađeno od kombinacije ljudskih organa i biljaka, opet možete izvesti neke zanimljive bioetičke zaključke. Na promociji ploče u Rijeci u Art-kinu reakcije na film bile su fenomenalne, a i sama glavna glumica Ksenija Prohaska ispričala mi je detalje suradnje s Vudom, ističući kako mu njegov humanitet nije dopuštao sprdnju s izvanzemaljcima, ali s ljudima svakako da. Takva struja u SF-u 70-tih bila je vrlo progresivna.
Kako kroz tu vizuru gledate na glazbeni angažman Tomislava Simovića i njegovu zvukovnu kreaciju? Koliko avangardnog vidite u njegovu radu?
Željko Luketić: Tomislav Simović u svojoj suradnji s drugim slavnim imenom Zagrebačke škole crtanog filma Nedeljkom Dragićem, napravio je vrhunske komade eksperimentalne glazbe, elektro-akustike i tape-glazbe. Primjerice, filmovi “Dnevnik” i “Tup-tup”. Za “Goste iz galaksije”, upravo mu je SF žanr dao priliku da uključi elektroniku, tada još vrlo egzotičnu i nimalo cijenjenu pojavu u domaćoj glazbi. Pri tome je slijedio primjere ranih radova Howarda Shorea i Johna Carpentera, slažući jednostavne melodijske obrasce i avangardniju ambijentalizaciju. Taj susret krajnosti vrlo je zahvalan za slušanje i nije nekomunikativan kako bi netko pomislio, što su komentari kakve je izdanju uputio i britanski magazin Shindig!, uspoređujući ga ritmički s Carpenterom, a melodijski sa Tomitom. Simović je vrlo širok autor, snimao je pop glazbu, jazz glazbu, volio etno i country, bio klasično obrazovan i veliki ljubitelj ozbiljne glazbe. Iako je, doduše, mrzio tu podjelu na laku i ozbiljnu glazbu. Tvrdio je da tu razlike nema i da postoji samo loša i dobra glazba. Znao je također, što je značajka avangardnih autora, da svaki zvuk može biti glazba.
I za kraj zanimljiv detalj je i izdavač Fox & His Friends koji objavom ovog vinila najavljuje i sljedeća izdanja sličnog karaktera i uzima ulogu svojevrsnog spasitelja nacionalnog blaga. Kako je došlo do te priče i naravno, hoćete li biti uključeni i u buduća izdanja, a možda i otkriti na čemu trenutno radite?
Željko Luketić: Nismo spasitelji, to nekako religiozno zvuči, iako glazba i traženje novog jest naša religija. Mislim da smo zasićeni jednih te istih stvari koje se vezuju uz određene stilove i periode glazbe, čak i one filmske, tako da volimo otkrivati nepoznato, izgubljeno ili zanemareno. Slična se stvar događa i u domaćoj filmologiji. Do prije nekoliko godina svi su se bavili dugometražnim igranim filmom, a sada ljudi izučavaju i animaciju i eksperimentalu. I to nailazi na odličan odjek vani. Ista stvar je i sa glazbom. Ispod radara dogodilo se toliko puno toga, što su i ondašnji mediji zaobišli, da je taj proces otkrivanja zapravo najugodniji u cijelome poslu. Naprosto, omogućite recepciju, čuvanje i drugi život nečemu što je bilo osuđeno na drugačiju povijest. Sve je to posljedica sve veće otvorenosti publike, kao i informacija koje lakše prolaze. Kada sam DJ Hellu koji vodi legendarni Gigolo Records dao svoj “Electronic Jugoton” CD, već je unaprijed znao što je to i oduševio se. Isto tako mislim da će proći i naša slijedeća izdanja. U završnoj je fazi svojevrsni soundtrack moje izložbe “Socijalistička disco kultura” iz Klovićevih dvora i HDD-a gdje Leri Ahel i ja kompiliramo najbolje domaće pokušaje žanrovskog disca, nakon toga slijedi “Nova Evropa” Dejana Kršića odnosno NEP i njihov nikad objavljeni materijal s Anjom Rupel iz Videosexa, a objavit ćemo i soundtrack za serijal “Profesora Baltazara” kojeg također potpisuje Tomislav Simović. Zanimljivo je da kod nas nikad nije izašao, dok je svojedobno u Švedskoj bio veliki hit. Eto, još jedna nepravda za ispraviti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
