Projekt Zimizelen koji se sa studijskim albumom predstavio početkom ove godine, u utorak se u Močvari uspješno kao bend otisnuo na plovidbu zvučnim pejzažima.
„Vinko Ergotić je ovog puta na pravom putu i možda ne bi trebao predugo čekati s okupljanjem pratećeg sastava“, napisao sam u recenziji albuma „San na uzici“ kojeg zagrebački kantautor koji je uzeo alias Zimizelen objavio u prvoj polovici ove godine za Dostavu zvuka. Rečeno. Učinjeno. Zimizelen je postao bend, a prvi koncert, ujedno i promocija albuma održana je u utorak u zagrebačkoj Močvari, u tjednu zgusnutom s koncertnim događanjima, općenito gledano.
Vinko Ergotić je okupio oko sebe provjereno kvalitetnu ekipu. U grupi u kojoj je on svirao gitaru i pjevao za bubnjevima je bio Leonard Klaić, multiinstrumetalistički mag i ujedno producent albuma „San na uzici“. Za bas gitarom je bio Jakša Perković, a u postavi su još bile violinistica Jasmina Bojić, te prateća pjevačica Mateja Majerle. Svi zajedno su pokrivali dosta širok zvučni spektar što je svakako pomagalo chamber pop i rock ugođaju u kojem se između ostalog zvučno kreće Zimizelen.
Set lista pratila je narativ albuma „San na uzici“ istim redoslijedom pjesama. Koncert je započeo s „Izgubljeno“ koja se postepeno gradila i u toj pjesmi je do izražaja došla violinska pratnja Jasmine Bojić, dok su Klaićevi minimalistički udarci o bas bubanj slali poruku da se neće raditi o tihom koncertu iako je riječ o materijalu prožetom melankolijom. „Izgubljeno“ se pokazala kao dobra mantra u okupljanju publike prethodno raštrkane po terasi kluba, otvarajući sasvim dovoljno prostora nagovještaju onoga što dolazi nakon toga.
Jakša je živahnom bas dionicom uveo bend u tvrđi kotrljajući mod s „Čudo (koliko je dalek jug?)“, a nakon toga je slijedila „Iza zavjesa“ koja je proljetos bila odabrana za nastupni singl albuma. Zahvaljujući ubrzavajućem karakteru te pjesme i frenetičnom kraju u kojem bend unisono vapi: „U pomoć“, Zimizelen je već u prvom dijelu koncerta dobio ovacije prisutnih. Dobar balans nakon toga je donijela „Nosi je“ izvedena kantautorski ogoljeno i to je stvorilo još jednu pozitivnu sponu, jer dizati još buke nakon „Iza zavjesa“ bilo bi možda i kontraproduktivno.
Tjeskobna „Zamisli“ kotrljala se u nekom doorsovskom ozračju, ali su joj ženski prateći vokali uživo dali senzibilniji dodir u odnosu na studijsku verziju. „Fantastično“ je ritam potjerala prema naprijed u pravom trenutku, jer ima u sebi dobar balans kontrastnih momenata u smislu da gitarska tema i rimshot jače naglašavaju dramatizaciju teksta i kasnije otvaranje cijelog benda na putu prema (dvostrukoj) katarzi. Nakon nje je „Danas je dan“ stvorila sličan efekt kao „Nosi je“ nakon „Iza zavjesa“.
U pjesmi „Likovi bez lica“ je Jasmina Bojić uspješno preuzela vokalnu ulogu Mary May s albuma, da bi službeni dio zatvorile „Jeka naših želja“ i „Samo čekaj“. Bend nije kalkulirao na kraju s ostavljanjem još jedne pjesme za bis, već je odsvirao kompletan album, no poziv na bis bio je neizbježan pa je to bila prilika za utvrđivanje gradiva gdje se „Iza zavjesa“ po drugi put pokazala koncertnim adutom.
Nije nastup Zimizelena u Močvari bio nekog bombastičnog karaktera, već više okupljanje kolega sa scene i ljubitelja autorskog izričaja, tj. onako kako se nekim prirodnim slijedom razvija situacija s novim bendom i novom pričom. Možda je najvažnije što je Zimizelen uistinu zaživio kao bend i pokazao opravdanost tog poteza, jer bilo bi uistinu šturo da Vinko Ergotić takav album predstavlja sam s gitarom u ruci. Jest da je „San na uzici“ tako nastao tijekom tmurnog pandemijskog perioda, ali se već i tada pokazalo da taj narativ može funkcionirati na višoj skali glazbenog ugođaja.