Ne nedostaje domaćoj impro sceni kvalitetnih aktera, već momenti kad ista privuče pažnju publike na sebe persuazivnim iskoracima. Jedan takav moment zbio se sinoć u klubu Vinyl koji je tom prigodom bio pun k’o šipak.
Nastupao je improvizacijski sastav Živa voda u kojem djeluju pripadnici najmlađe generacije domaćih glazbenika u tom segmentu; Mak Murtić, Roko Crnić, Nenad Kovačić, Maja Rivić, Leo Beslać i Luka Čapeta, kojima po programu kluba redovno pripada posljednji utorak u mjesecu. Sinoć je ponedjeljak bio iznimka, kao što je bila iznimka i koncepcija cijelog nastupa.
Živa voda zacrtala je sebi zahtjevan zadatak reinterpretacije ponajboljeg albuma grupa Haustor „Treći svijet“ i to u cijelosti po albumskom redoslijedu pjesama. Smionost tog jednovečernjeg iskoraka pokazao se ne samo kao magnet za publiku, već i za dvojicu originalnih protagonista – Darka Rundeka i Damira Pricu Kafku – Caprija, i time su ispunjeni svi preduvjeti za jednu neobičnu i nezaboravnu večer. Dakako, ne treba iz vida izgubiti i Vedrana Peternela, voditelja programa Vinyla, ujedno i spiritusa movensa konkretno ove reinterpretacijske akcije.
Iako zadatak članovima Žive vode nije bio nimalo lak i ako se uzme u obzir da se sve odvijalo po prvi put pred očima i ušima publike, nije bilo nekog primjetnog grča, već se sve odvijalo u improvizatorskom opuštenom tonu, posebice u pauzama između pjesama kad se dio glazbenika razmještao po maloj pozornici i uzimao nove uloge, u prvom redu Roko Crnić koji je čas bio basist, čas glavni vokal.
„Neobičan dan“ krenuo je polako i meditativno s ezoteričnim vokalom Maje Rivić, pjevačice koja je donedavno bila u Londonu i čija se predivna nijansa glasnica može prepoznati na kilometre. Pjesma u takvoj ‘prozračnoj’ izvedbi bila je dobra startna pozicija za zagrijavanje sastava tako da je „Zadnji pogled na Jeršaleim“ donio više groovea, a time i više odobravanja iz redova ionako raspoložene publike. Nenad Kovačić na bubnjevima i perkusijama je potom ispod „Babilonskih baklji“ podastro suspergnuti dub, dok su se bendu priključili Rundek i Capri, što je ujedno bio i po izvedbi i reakcijama vrhunac prvog dijela koncerta.
„Patuljci u vrtu“ i „Radnička klasa odlazi u raj“ donijeli su progresivne rekonstrukcije originala, Capri više nije silazio s pozornice, a saksofonska komunikacija koju je ostvarivao s puno mlađim Murtićem jednostavno je bila čarobna u svojoj ravnopravnosti, emotivnom i sviračkom naboju u trenucima kad bi ukrstili sola. Iako je cijeli koncert bila riječ o nadahnutim i produženim verzijama originalnih pjesama, „Donje strane munje“ i „Skriven iza lažnih imena“ došle su nekako prebrzo i najavile skorašnji kraj zanimljivog impro eksperimenta. Rundek se opet bio uključio u izvedbu, a bilo je simpatično kad je shvatio da je zaboravio tekst pa je došao do Maje i virkao u tekstove na njenom stalku za note. Pjesma „Treći svijet“ osim što je očekivano bilo posljednja katarza službenog dijela nastupa, donijela je i zanimljivu Majinu improvizaciju u završnici kad je u nju utkala gotovo svaki refren ili rezonantne glavne naglaske iz sedam prijašnje izvedenih pjesama.
Publika je nakon toga bila uporna u traženju repeta. „Svirajte sve ponovno“, čuli su se neki povici, nakon čega su se na bisu još jednom upalile „Baklje“, ali dakako u drugačijem aranžmanu. Tko kaže da ponedjeljak u koncertnom pogledu ne može nekad biti neobičan dan?