‘Život kao jam session’ – tko je bio Boško Petrović

Osvrt na biografsku knjigu ‘Život kao Jam Session’ autora Davora Hrvoja, dao je ekskluzivno za Ravno do dna Igor D. Savin, ugledni pijanist, vibrafonist, skladatelj, aranžer i producent i što je ovdje ključno, umjetnik koji je 42 godine poznavao Boška Petrovića.

Boško Petrović s Davorom Hrvojem ‘Život kao jam session’

Da bi se razumjelo sve o čemu Boško Petrović u knjizi „Život kao jam session“ govori potrebno je prije svega:

– biti rođen barem do 1955. godine

– poznavati prilike u Hrvatskoj unutar Jugoslavije 1946.-1990.

– poznavati stanje u kulturi u Jugoslaviji između 1946.-1990. godine

– poznavati uvjete i cijenu rada između 1946.-1990.

– poznavati svjetsku jazz scenu do 2000.godine

– poznavati ugled i kalendar jazz festivala i klubova u Europi i SAD-u

– u krajnjem slučaju , poznavati Boška Petrovića i njegovu obitelj.

U vrijeme kada su u Zagrebu postojala 96 plesnjaka sa „živom“ glazbom gotovo bez vokalista, paralelno je postojala kavanska „glazba“ s cajkama i pjevačima „dirigirane glazbe“ u samom centru Zagreba.

Jedan od mogućih scenarija izlazaka mogao je biti; kavane i hoteli, harmonike, klarineti i defovi,“Marš na Drinu“ kontra „Zrinskome“, “Žikino kolo“ do jutra pa na Jelačić placu „Zovi samo zovi” – pa u Petrinjsku u zatvor.

U manjim mjestima u cijeloj Jugoslaviji,od Sežane do Gevgelije navečer se slušao  radio-program, pojavom televizije Dnevnik, pa crno bijeli film ili TV-magazin s pjevačicama i pjevačima zabavne glazbe na full play-back. To je vrijeme kad se potajno slušao noćni program stranih radio stanica s jazz glazbom. Nije bilo gramofonskih ploča, nego se moralo ovladati solfeggiom kako bi se notno zapisalo što se čulo i zapamtilo. Takvi su bili počeci na ovim prostorima.

To je važno znati jer je Boško upravo u to vrijeme počinjao djelovati na polju jazz glazbe, koja je bila zabranjena od mladih Skojevaca i zbog koje su mnogi mladi umjetnici bili pretučeni. Ti isti mladi Skojevci su poslije promijenili šešir i postali „veliki ljubitelji jazza“, pa i potpomagali otvaranje klubova, kad im je tako bilo naređeno. Boško nije bio bez zaštite. Otac mu je bio vojno lice, pa je zaštitio sina jedinca kao što i svi mi želimo svojoj djeci najbolje, želimo da postanu bankari ili predsjednici, da imaju vlast i novac, no kad oni odluče drugačije, treba ih isto podržati. Uvijek je imao podršku obitelji. Nije bilo pasoša, automobila, shopping centara. Noći su bile u mraku. Da bi se mladi čovjek izdigao iznad prosjeka u svojoj sredini, morao je biti ili sportaš ili jazz glazbenik. To su voljele djevojke, pa nije bilo izbora, no nije to jedini razlog bavljenja jazzom. Boško nigdje ne navodi da je bio omiljen među djevojkama.

Tko je probao improvizirati na glazbeni motiv ili harmonije običnog standarda, zna kako je to teško postići. Kad si u tome dobar, sviranje običnih pa i „biennalskih“ partitura i dionica je smiješno jednostavan posao. Kako je Papandopulo rekao Bošku na snimanju: “Gle dečec, ono crno su note, a ono belo je papir, ak’ ti ne ide, sviraj kaj hoćeš.“ Boško je zadatak obavio besprijekorno. Boris je bio zadovoljan, sjećam se, bio sam tamo.

Boris Papandopulo je volio dobar jazz, poštovao jazz glazbenike jer je znao o čemu se radi. Neki skladatelji danas ne znaju o čemu se radi, nisu nikada uspjeli u tome (a silno se trude napisati jazz skladbu) ,pa se skrivaju iza struke i akademije. Uvijek je takvih bilo koji su nam određivali što je umjetnost u glazbi, a što ne. Iz istog je razloga Boško potegnuo preko granice. Riskirao je ne uspjeti, osramotiti se, vratiti se „pokisnut“ i bez para. Nije lako doći „od nikud“ u zemlju jazza i uspjeti, stvorivši pri tom i svoj glazbeni stil: Etno-jazz.

Bio sam za klavirom na pozornici kad mu je Klaus Doldinger (koji je došao s potpuno kompjuteriziranom pozornicom i fantastičnim jazz rock bandom) rekao: „Boško, pa ne možeš na pozornicu s ovakvim ansamblom!“ (Vibes, gitara fender, el.piano, bas gitara, bubanj).

Poslije koncerta mu je srdačno čestitao, jer su mu se dopala nova ritmijska i harmonijska rješenja. Bio je to ttno-jazz 1976. godine.

Boško je volio biti prvi, vladar i car. “Kako ja kažem, tako će biti“ izgovorio je puno puta. Šteta da nije pisao aranžmane za veće ansamble, jer bi sigurno zvučali čvrsto i zanimljivo. Doduše, nije ni trebao. Uvijek je imao dobrog „harmoničara“u bandu (Kajfeš, Dičić, Grašić). Sam za sebe je znao reći: “Od svih jazz poslova koje moram sam obavljati, najlošije mi idu harmonije, a najbolje šank.“

Kakav je bio glazbenik najbolje znaju njegovi stalni suradnici. Mislim da će se složiti sa mnom u jednom: na jutarnjim probama (od 9 do 13 sati) je improvizirao na svjetskoj razini, naročito balade, do navečer je već imao 20 do 30 poslovnih razgovora i sastanaka koji su ga limitirali u inventivnosti. Ovdje se borio s tisuću „nepotrebnih“ problema jer nije imao menadžera, ni logistiku. Možda je zato u SAD-u bio tako uspješan.

Ipak, ono što je samo malo dotaknuto u knjizi je kako je Boško znao bolje od svih gdje živi, s kim može poslovati, kako i za koliko. Znao je kontaktirati ljude koji su u žiži zbivanja i vlasti, i dobiti što je zamislio. U fotoalbumu knjige može se naći da se slikao s dva predsjednika. Citat iz knjige dobro to opisuje, Boško je jednom rekao Kleinschusteru: “Vi proizvodite muzičare koji su dobro opremljeni zanatom, ali koji ne znaju kako se treba obući za koju prigodu, kako se razgovara s vlasnikom kluba, kako s televizijskim producentom, a kako sa sponzorom.” I u 21. stoljeću još u nas nedostaje i ono prvo, opremljenost zanatom jer još nemamo „Jazz akademiju“. Situacija iz koje bi mogao stasati neki novi Boško nije po tome znatno drugačija.

Boško je bio jaka ličnost, za njim su išli profesori, đaci, sponzori i suradnici. Znao je reći: “Ili si sa mnom, ili si protiv mene. Sredine i kompromisa nema.“ Zato, primjećujem da nekih osoba u knjizi uopće nema. Miroslav Šutej mu je uredio BP Club (nigdje spomenut). Miroslav Sedak Benčić je bio najbolji saksofonist kojeg smo imali (svirao je od piccola do Bary saxa) i bez njega se nije se mogao zamisliti internacionalni band. Da mu nisu pomogli u prvo vrijeme prijatelji Boško ne bi mogao dovesti strane jazz umjetnike u Zagreb, upoznati Johna Lewisa i tako ostvariti brojne druge kontakte.

Boška sam poznavao 42 godine, iz Autobiografije se čini da je živio 140 godina paklenim tempom. Sve nas je naučio planiranju posla, ozbiljnosti vođenja proba, poštovanju ugovora i dogovora. Naravno da to sve nije moglo stati u jednu knjigu.

(Izdavač: Menart, 2012.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X