Zoran Čalić – Majke je (bio i) on

Izmjena ljudstva u Majkama mnogima izgleda kao normalna stvar dokle god je Goran Bare u tom bendu. No nije tako i red je progovoriti o jednom (bivšem) članu čije zasluge su daleko veće nego što to većina misli. Posebice sada kad bi Majke trebale nastaviti bez njega, a on se do sada pokazao ključnom karikom.

Zoran Čalić (Foto: Nino Šolić)

Croatia Records je pred sam kraj prošle godine objavila CD i DVD „Majke u Tvornici 9. 3. 2007. – Prvi povratnički koncert“. Dakle riječ je o koncertu održanom godinu dana prije unplugged nastupa benda u istoj dvorani čiju snimku je 2008. objavio Dancing Bear. Ponovno okupljanje Majki bio je nekako logičan potez za Gorana Bareta koji je 2006. do propasti odveo svoju solo karijeru objavljivanjem albuma „Srce“ koji je ujedno i dan danas njegov najgori diskografski potez u karijeri nakon kojeg su ga na promotivnom koncertu u kazalištu Vidra bojkotirali svi njegovi dotadašnji Plaćenici osim klavijaturiste Marka Križana.

Prvi koncert tada ponovno okupljene postave Majki, koja se razlikovala od one koja je 1998. snimila tada posljednji album „Put do srca sunca“ samo po tome što je umjesto Tihomira Jalšovca – Chake na bubnjarski stolac sjeo Alen Tibljaš iz Laufera, nije bio jedan od onih eponimnih nastupa da bi zavrijedio objavljivanje nakon 6 godina, već je paradoksalno više odraz sadašnje situacije benda koji se od posljednjeg albuma „Teške boje“ (2011.) zove Goran Bare & Majke i predstavlja punjenje praznine do objavljivanja novog studijskog albuma, ako do toga uopće dođe.

Zoran Čalić i Kilmister (Foto: Zoran Stajčić)

Naime tu posljednju inkarnaciju Majki napustio je njen ključni čovjek. Onaj oko kojeg se uglavnom nije godinama (g)radila precepcija da je on upravo jedan od glavnih zamašnjaka. A riječ je o Zoranu Čaliću o kojem će se (s razlogom) baviti ovaj tekst i to ne samo iz puke novinarske dosade da se Goran Bare koji je u očima većine javnosti alfa i omega benda smjesti u neku yin-yang dimenziju priče oko Majki, već stoga što sve u povijesti tog benda na to i ukazuje. Goran Bare je izgradio famu oko svog lika i djela i Majke upravo posložio po identičnom principu po kojem su u periodu njegove solo karijere funkcionirali prateći mu Plaćenici. To može imati efekta kad su koncertne gaže u pitanju (kao što je u dosta slučajeva bilo i do sada), no Bare je bio dovoljno mudar cijelo vrijeme i dobro je znao tko je kreativni motor u glazbenom smislu kad je riječ o Majkama. A to je gitarist Zoran Čalić. Majke su u tom kreativnom smislu uvijek bile rock and roll bend, a zna se da u rock bendu pored pjevačke alfe uvijek postoji i gitaristička omega. Kao što nema Stonesa bez Jaggera i Richardsa, The Smithsa bez Morrisseya i Marra, The Culta bez Asburyja i Duffyja (primjera je mnogo) tako nema ni Majki bez Bareta i Čalića, ako se ne računa davnašnji debi album.

Zoran Čalić (Foto: Nino Šolić)

Da je to dugogodišnja činjenica dokazuje i podatak da su Majke diskografski utihnule svaki put kad je Zoran Čalić napustio taj bend. A napustio ga je do sada četiri puta, ali je uvijek vraćao. No čini se da više neće. Prvi put je to bilo nakon turneje albuma „Milost“. Bare se tada vratio u Vinkovce i tamo otvorio kafić, a potom odlučio sam okupiti novo društvo glazbenika oko sebe i pronašao ga u Kojotima koji su u tom trenutku krizirali s promjenom frontmena i razmišljanju o prelasku s engleskog na hrvatski jezik. Koncerti takvim Majkama nisu predstavljai problem, ali rad na nasljedniku „Milosti“ jest, nakon čega su zakopane ratne sjekire s Kilmisterom i Čalićem možda ponajviše na pritisak Tomice Petrovića iz Jabuke koji je odlučio biti menadžer bendu. Drugi Čalićev odlazak 1999. godine upokojio je Majke narednih osam godina sve do povratničkog (svježe objavljenog) koncerta u Tvornici, a treći se dogodio nedugo po objavljivanju „Unplugged“ albuma, ali je odlučio da mora pregristi jer je osjećao da bend ovog puta opet ima nešto veliko.

„Mislim, ja sam došao do zaključka da je meni to jako bitna stvar u životu i nekako vjerovao sam da i dalje možemo napraviti nešto dobro, nešto za što se vrijedi potruditi, nešto za što vrijedi malo zagristi kiselu jabuku”, rekao mi je u posljednjem intervjuu koji sam s njim radio. ‘Zagrizao je tu kiselu jabuku’ i rezultat toga bio je album „Teške boje“.

Zoran Čalić jedan je od onih ‘tihih pozitivaca’, gitarist s instinktom koji zna osjetiti ‘zlatnu žicu’ i fokusirati se u tom smjeru. On je radišni timski čovjek, ili još bolje, dio tandema koji osjeća sklop riječi i glazbe, ali isto tako nema potrebu tu svoju vrlinu isticati u bendu ponajprije možda stoga jer mu je jasna hijerarhija benda, ali ne ona unutrašnja, već ona koja se prikazuje prema van i u kojoj čelnog čovjeka treba gurati u prvi plan, a ne raditi mu sjenku. Pored toga on je u Majkama bio ona struja ‘tihe vode’ koja je ravnopravno s Baretom kadrovirala članstvo. On je u bend prije nego li je ekplodiralo „Vrijeme je da se krene“ doveo gitaristu Krunu Domaćinovića i bubnjara Tihomira Jalšovca – Chaku nakon odlaska Korozije u SAD, a ista situacija je bila i sa dolaskom Damira Trkulje – Šilje iz Gatuza prije snimanja „Teških boja“. Dalje>>

Zadnje od Tema

Idi na Vrh