Nekadašnja prva gitara Majki predstavila se svojim solo albumom.
Tko na ovim prostorima ne zna za Zorana Čalića, ne zna za rock and roll. Nije to neko jeftino podilaženje u smislu da se „rock and roll zove imenom njegovim“, ali čovjek koji je na najvećem broju albuma Majki kroz svoj topli southern rock izričaj svirao i snimio rifove i melodije koju su oblikovale vašu & našu buntovničku mladost svakako je netko tko je obilježio značajno glazbeno razdoblje ovih prostora, iako nije bio u fokusu scenskih reflektora, već više-manje igrač iz sjene.
Da Majke nisu bile iznimka, već pravilo dokazuje i njegova karijera u slovenskom bendu Big Foot Mama (nešto manje poznata glazbena priča ovdašnjoj publici), no i Big Foot Mama su u Sloveniji u jednom trenutku narasli u najveći tamošnji bend, rame uz rame sa Siddhartom i to baš kad je Čalić nogom kročio u taj sastav.
Ovog puta došao je trenutak za prve korake u solo karijeri. No do toga nije došlo preko noći. Dugo je ovaj glazbenik isprobavao prostor u kojem bi se mogao samostalno predstaviti. „U moru i plamenu“ nije ad hoc sklepan album, već rezultat dugogodišnje Čalićeve komunikacije s glazbom, ali i tekstovima s kojima će izaći. Nemojmo se zavaravati, ali jedno je biti desna ruka naopakijeg ‘princa tame & tuge’ kao što je Goran Bare, koji nije glazbeni mag, ali je osoba s neupitnim glazbenim ukusom i instinktom za izvlačenje najboljeg iz suradnika (dakako i najgoreg, kao što su brojne personalne izmjene to pokazale), a drugo utrti vlastiti put i niti jednog trenutka na zvučati kao kopija tog lirskog mentora. Bio je to istinski put „preko mora i kroz plamen“.
U kreiraranju ovog albuma bila je ključna naslovna (ujedno i pjesma koja ga zatvara) „U moru i plamenu“ nastala ponajviše Čalićevom inspiracijom australskih neopsihodeličara Tame Impala, kad je ‘provalio’ njihovo postojanje. U toj pjesmi sve je sjelo na mjesto; psihodelija (koja više vuče u smjeru klasične psihodelije kroz koju su prolazili Beatlesi i Stonesi, jer ipak je Čalić ‘klasičar’ u toj priči) stopljena s tekstom pozitivno obojanog emotivnog horizonta stvorila je čvrstu bazu iz koje se kasnije mogao razviti Čalić kakvog do sada nismo čuli, a opet dobrano utopljen u stilski manirizam iz kojeg je onomad izašao na scenu. Dakle, potpuna suprotnost od Majki.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=uOKUuwfS1_U[/youtube]
Zoran Čalić Band je hippie uskrsnuće doktora riffa; potpuno odbacivanje tuge i sjete, donkihotovsko okretanje ‘svjetlu’ i pozitivnom aspektu života i razmišljanja. Možda to zvuči jednostavno kad se o tome piše, ali dobro je poznato da su melankolija i tuga sigurniji okidači za glazbene karijere, od onih koji traže ‘zrnce dobrote’ za pokrenuti se prema naprijed. Narodski kazano, jebi ga, lakše je biti pali anđeo nego uskočiti u Mojsijeve sandale, svijet je pun ismijanih i lažnih proroka.
U tom svjetlu ovaj album svakako ima prolaznu ocjenu jer Čalić ne podilazi, već iz njega gotovo zrači ta aura dobrog momka rock and rolla. I taj rock and roll u takvoj konstelaciji u nešto manje od 40 minuta igra za njega. Od uvodne „Na početku“ do posljednje „U moru i plamenu“ on zajedno s bendom sigurno korača kroz zimzeleni glazbeni teritorij, zakucavajući riffove i ritam koji pozivaju na gibanje. Pruža ruku nade u onom primordijalnom sklopu, a to se ne može postići pozom, već vjerovanjem. Na tom glazbenom putu se nekad očeše o spomenute Beatlese i Stonese, nekad uhvati lirski moment Hendrixa („Sjaj u noć“, ali nipošto kroz gitarističko onaniranje, već kroz neki paralelni „Are You Experienced“ svemir), nekad klizi kroz southern ljepljivu masu poput Allman Brothersa i Black Crowesa, kao i kad uđe u blues i boogie („Kako ostati čovjek“), osjeti se njegov snažni potpis iz Majki, ali u potpuno drugom lirskom ozračju, kao što uspijeva i u akustičnom campfire eskapizmu „Iza zvijezda“ isrctati zvjezdano nebo na sličan način kako su to radili Clapton i Winwood u Blind Faithu, dok „Jedino ljubav“ dokazuje da „U moru i plamenu“ nije jedini primjer ulaska u psihodeliju.
Kod ovog albuma postoji jedna kvaka obzirom da je Čalić pravovjerni izdanak stare škole rocka, a to je izostanak onog momenta u kojem bi „U moru i plamenu“ trebao uzeti slušatelja na prvu loptu. Toga nema. Prvo slušanje može donijeti onu misao: „tu nema ničeg novog“, jer nema pjesme koja bi tu trebala biti u službi nekakvog teasera. No s teaserima dobro znamo da počesto donesu napucanu fikciju koja nema veze sa sadržajem i koji često može biti razvodnjen. Tu opet dolazimo do dobre strane ovog albuma, a to je da svako novo slušanje ne predstavlja napor, mami na ponovno preslušavanje, a pjesme se postepeno i slojevito slažu u slušateljsko iskustvo. Ne postoji zamor, ovo je album koji se može dugoročno konzumirati.
Za kraj treba još jedan detalj razjasniti; Čalić ne spada u ‘rasna pjevačka grla’, što naravno ne isključuje da će se s vremenom u ovoj ulozi frontmena u potpunosti definirati i izbrusiti unutar svojih mogućnosti, ali činjenica je da se ne može reći da ne posjeduje uvjerljivost u svom izričaju. Njegov karakter je tiha voda brege dere, a ne erupcija, i u ovoj situaciji svijeta pred rasprsnućem od ludila i netrpeljivosti, jedan ovakav ‘glazbeni apostol’ koji širi mir i ljubav dođe kao melem, kao glas razuma.
Ocjena: 8/10
(Dancing Bear, 2016.)