Glazbeno-poetska večer Zrinke Posavec i njenih gostiju, prijatelja i kolega u Maloj dvorani u KD Vatroslav Lisinski, prijatelja i kolega je poslužila kao izvrsna psihička priprema za neki od noćnih marševa.
„Ne mogu vjerovati da još uvijek moram protestirati za to”, bila je parafraza jednog transparenta čiju sam vlasnicu vidio blizu KD Lisinski, blizu poprišta koncerta Zrinke Posavec na Dan žena 2024. I dok je jedna od ključnih riječi za Dan žena borba za ostvarivanje jednakosti, Zrinka Posavec je svoju večer, održanu u Maloj dvorani, glazbeno-poetski recital usmjerila prema ključnim riječima: komunikacija, konfrontacija, emocije, humor, suradnja, intimnost. Po svom generalnom sentimentu je ova glazbeno – poetska večer donekle podsjetila na davnašnji koncert Joan Baez u Tvornici – s glavnim idejama kako na zabavan i opušten način povezati okupljene da osjete potrebu za borbom za jednakost ljudi, za jednakim šansama, za jednakim prilikama, za jednakim plaćama za jednake poslove, neovisno o spolu. Nažalost, koliko god to zvučalo arhaično, i dalje je jako aktualno u Hrvatskoj, gdje plaće muškaraca i žena za iste poslove nikako da se izjednače.
Večer je otvorena s pjesmama s posljednjeg albuma „Pjesme o ljubavi i tijelu”. Odmah na početku se ukazao „Crni kos”, što u naslovu asocira na „Blackbird” iz pera Paula McCartneya i Johna Lennona koji su tu pjesmu posvetili borkinjama i borcima za ljudska prava 1968. Za razliku od Johna i Paula, Posavec je sa svojim prijateljima, kolegama i suradnicima odlučila biti konstruktivna na drugi način – prezentirajući poetske uratke hrvatskih pjesnikinja, kroz pjesmu slaveći emocije umjetnica te u šarmantnim monolozima koji povremeno poprimaju format stand up comedy točaka govorila o paradoksima modernog života.
S muzičke strane gledano, Zrinka svoju inspiraciju vuče iz dva korijena: prvi je tradicionalistički, uronjen u prošlost (kojem pristupa gotovo pobožno, respektirajući glazbeno nasljeđe), drugi je satirički i zajedljiv, uronjen u sadašnjost, u kome je malo toga ne „dolazi na red”. U potonjem do izražaja dolazi Zrinkina zaigranost, jezičavost i sklonost uočavanju paradoksa.
Iako je večer posvećena ženama umjetnicama, nemalu ulogu su igrali muškarci, koji su, uz pijanisticu Kristinu Bjelopavlović Cesar činili Zrinkin prateći sastav: Ambrozije Puškarić (akustična gitara), Mario Igrec (električna gitara), perkusionist Borna Šercar i basist Zvonimir Šestak. Reći za dotične da su izvrsni je stara vijest, no već su dugo skupa i njihovom sviranju vrijeme čini uslugu. Osobni vrhunac večeri je bila izvedba pjesme „Jabuka” koja je ekspresivno zazvučala u kombinaciji Cesarica, (pogotovo) Šestakovog basa i Zrinkinog vokala. Po glasnoći pljeska, publici je najbolje „legla” „Selma„ iz repertoara Bijelog dugmeta, odsvirane s Bjelopavlović i čelisticom Elom Radman Mrsić.
Glumica Lana Barić se prihvatila režiranja te večeri koja je povezala Zrinkin pjesnički rad (Posavec je objavila nagrađenu knjigu „Maria Callas se baca u more”), njen muzički rad (koji je također sjajan), nastupe gostiju (klapa Cesarice, glumice Sandra Lončarić, Jelena Perčin, Sanja Milardović, te pjesnikinje Monika Herceg i Sanja Baković), oslanjanje na nasljeđe hrvatske zabavne glazbe. Početak je, dakle bio rezerviran uglavnom za „Pjesme o ljubavi i tijelu”, a kraj za još neobjavljene pjesme koje kreira s pjesnikinjom Romanom Brolih i koje navješćuju odmak od onog što do sada radi.
U sredini su se smjestile obrade pjesama „Sanjaj me” (u izvedbi klape Cesarice), „Manuela” Olivera Dragojevića, „One bi htjele” Daleke obale, kao i već spomenuta “Selma”. Za kraj je ostavljena opuštena skupna verzija pjesme „Hrabri ljudi” čime su akteri ove lijepe večeri još jednom dali do znanja da noćni marševi nakon koncerta nisu loša opcija.
Glazbeno-poetska večer je ostavila lijep dojam i podsjetila na umjetničku snagu suvremenih hrvatskih umjetnica. Mnogo je još skrivenog potencijala, za otkrivanje dijela dotičnog potrebno je marširati. Nadam se ne puno, ali stvarnost prečesto demantira želje.