Ziggy Stardust – androgina persona izvanzemaljskih korijena kao frontmen grupe Spiders From Mars bio je Bowiejeva projekcija akumulirane energije i znanja, a novim pokoljenjima stasalim u buntu rock’n’rolla, Mesija.
Inspiriran bizarnim idejama svoga prethodnika Vincea Taylora koji je za sebe tvrdio da je utjelovljenje Isusa i izvanzemaljca, sličnu iracionalnu, ali fantastično upakiranu i kalkulirano serviranu priču Bowie je ubrizgao u kolektivnu svijest mladih, novina i dušebrižnika zaslužnih za održavanje tabua. Potpuno posvećen gajenju lika Ziggya, umjetnik ih je rušio pokrenuvši novu estetiku glamurozne i nimalo jeftine androginije. David Bowie postaje reinkarnacijom Lorda Byrona – romantičarskog pjesnika sklonom reinterpretaciji svojega lika i njegovom reklamiranju s pomaknutim fokusom na stvaralaštvo. Ziggy Stardust postao je ikonom glazbe i provokativnih javnih figura opsjednutih slavom i samopromocijom koji su ga u vrištećoj želji da budu drukčiji besramno citirali i kopirali te i danas pronose detalje kojima neodoljivo podsjećaju na njega. Naravno, govorimo o Marilynu Mansonu i Lady Gagi kao najočitijim primjerima ‘posuđivanja’ od Bowieja.
Paralelno sa Ziggyjevom popularnošću rasli su i apetiti riđokosog momka iz vasione, ali nikako oni prema ovozemaljskim kuhinjama, već prema primamljivome bijelome prahu serviranome na ogledalima tijekom probitačne turneje u Americi 1972. Androgini, ali i anoreksični Bowie manijakalno je šmrkao, a ponešto i pisao u to vrijeme, što ga je dovelo do kreativne ludosti. Inspiriran vrtlogom vlastitoga života, u kratkome je roku napisao Aladdin Sane (hrv. Ludi momak) – šesti studijski album naslova koji je bila poetizacija histerije u koju je prerastao njegov život, a dijelom zaslužna za to bila je sve posesivnija Angie. Mnogi tvrde da je upravo ona bila razlog za smrt Ziggya Stardusta koji se vratio u bespuća svemirskih prostranstava po završetku turneje u Americi gdje je i s pozornice najavio odlazak u prošlost – Ziggy Stardust and the Spiders From Mars doista su, prema obećanju, odsvirali svoj posljednji koncert i nisu se vratili do ove godine kada su objavljena reizdanja grandioznog albuma na kojem je i epopeja o Major Tomu…
Tijekom napuštanja naše i putovanja u drugu galaksiju, Ziggy je podigao toliko zvjezdane prašine da su se tada nove struje ludih sedamdesetih morale pozvati na njegovo nasljeđe. Iako nikada direktno, Queen, Kiss i famozni camp SF mjuzikl „The Rocky Horrow Show“ u svoje su prve nastupe prišili sjećanja na mršavog izvanzemaljca. Dok su se nova imena probijala na radijskim postajama i u danas legendarnim klubovima, nešto pritajeniji David Bowie upoznaje crnu sirenu Evu Cherry i zavodi je dok je još uvijek formalno bio u braku s Angie. Iako se brak temeljio na otvorenoj promiskuitetnosti obiju strana, Angie je doživjela slom nakon početnog zajedničkog života oca njezinog sina i mlade Eve. Nova muza, nova znanja i opsesivno čitanje Burrougsa odjednom najavljuje umjetničku prekretnicu koja se ogledala u „cut-outs“ tehnici pisanja – Bowie bi iz različitih papirnatih izvora rezao riječi i fraze, a zatim ih nasumično poslagane ispisivao na stotine listova praznih papira koji su uskoro postali podloge za nove, avangardne tekstove.
Novi tekstovi zahtijevali su i novu preobrazbu, pa tako osim što na pozornici osobno predstavlja vrhunac ekstravagancije i campa, Bowie ju počinje pretvarati iz običnog koncertnog prostora u elaborirani šou koji je trebalo i platiti, a kako se nikada nije brinuo o financijama prepuštajući ih lakovjerno svom menadžmentu, upada u financijsku krizu. Osim financija u krizi je bilo i njegovo tijelo ovisno o kokainsko-mliječnim napicima za koje se vjerovalo da su izvor života i kreativnosti, kako to fino objašnjava i sam Stanley Kubrick u Paklenoj naranči. No ono na što se Bowie nije mogao pripremiti uz navalu ideja, bila je navala paranoje na granici patologije. Glavno sredstvo rješavanja paranoje i balansiranja s drogom bio je, naravno, studio pa tako u samo tjedan dana snima Young Americans na kojem surađuje s Lutherom Vandrossom i otkriva nove sklonosti prema r’n’b-ju – staroj dječačkoj strasti. Album mu je donio etiketu „plastic soul“ zbog ironizirane bjelačke interpretacije crnačkog zvuka. Na najprepoznatljivijem singlu Fame s ovog albuma gostuje i John Lennon, uspješno našavši vlastiti zvuk bez svoje trojice Engleza, a ovog s Brixtona savjetovao je da preuzme kontrolu nad svojom podivljalom karijerom tako da se riješi Defrisa.
Novi smjer u karijeri obilježila je i obnovljena ljubav prema glumi, pa tako 1976. briljira na filmskom platnu u ulozi izvanzemaljca Thomasa Jeromea Newtona u filmu Man Who Fell To Earth. Odlične kritike dale su Bowieju novi poticaj za pomicanje vlastitih granica, pa tako seli u tadašnju meku underground umjetnosti – Berlin. U glavnom njemačkom gradu producira album „The Idiot“ velikoga prijatelja Iggya Popa i proživljava svoje najplodnije godine producirajući glazbu, pišući nove tekstove i slikajući. Stoga nije neobično da se povratnički singl Where Are We Now? nostalgično prisjeća na berlinsku fazu cijelim nizom banalnih, ali i direktnih referenci.
1980. bila je velika godina za Davida Bowieja. Nakon godina natezanja i kaotične veze s Angie, par se napokon rastaje, a Bowie snima inovativni album Scary Monsters gdje eksperimentira sa zvukom, ali i vlastitom reprezentacijom, pa postaje mračni klaun koji satirično gleda na svoju prošlost. Jedan od najboljih primjera jest Ashes To Ashes u kojem demistificira vlastiti mit o Majoru Tomu. Album je ujedno postao i prekretnica u glazbenoj povijesti zbog revolucije video-spotova pokrenute upravo stavljanjem nadrealističke slike na Bowiejevu glazbu i tekst. Dalje>>