Zagrebački indie band Svemir prije ljeta je objavio svoj treći studijski album “Male laži”, koji će svoju zagrebačku promociju doživjeti 25. studenog u KSET-u. Tim smo povodom razgovarali s osnivačicom i frontmenicom benda Zvonkom Obajdin.
U glazbu si krenula iz jedne kantautorske priče, koja se zapravo vrlo brzo prometnula u bendovsku. Moglo bi se reći da si započela skromno i sramežljivo, a sad se već opušteno igraš i potpuno si se otvorila za eksperimente. Je li ti samo bavljenje muzikom donijelo to neko novo samopouzdanje, ili je i feedback publike važan faktor u tome?
Zvonka Obajdin: Ima, naravno, više faktora koji su utjecali, ali mislim da je najveći – suradnja s drugim muzičarima. U počecima svog sviranja, zapravo sam više strepila od reakcije potencijalnih suradnika, nego od publike. Bila sam svjesna da kao muzičarka nemam niti neku visoku razinu izvođačke vještine, čitaj: nemam blagog pojma o gitari, niti iskustvo, i u prisustvu tih nekih „pravih“ muzičara sva bih se pokočila od nelagode i treme. No kako je vrijeme išlo, tako sam se osjećala sve opuštenije, najviše zahvaljujući onim kolegama, a za mnoge mogu reći i – prijateljima, koji su me, kada bismo radili nešto zajedno, uvažavali kao sebi muzičarski ravnu čak i kada ja još nisam. Ok, i zahvaljujući svom stvarnom sviračkom napretku, naravno. I tako, malo po malo… dođeš recimo do toga da, evo baš sinoć na probi, uletim u prostoriju u kojoj vježbamo a tamo Ivča (Ivan Ščapec, Seine, op.a.) pere neki rif po gitari iz petnih žila, a naš Matko ga prati na bubnjevima, pa i ja dohvatim neku gitaru i počnem džemati s njima, i nakon nekoliko minuta čujem odnekuda i bas, okrenem se, i vidim da mi je iza leđa Mišo, koji je očito ušao u prostoriju usred našeg prangijanja, i priključio se, i skužim da skroz opušteno i zapravo super se zabavljajući, sviram s muzičarima koje sam još prije nekoliko godina gledala s velikim očima i skrušenim strahopoštovanjem.
Aktivno bavljenje muzikom zahtijeva puno angažmana, od kreativnog preko menadžerskog do koncertnog. Kako zapravo to uspijevaš hendlati paralelno sa stalnim poslom koji s muzikom nema nikakve veze? Pretpostavljam da je dovoljno teško i kad si sama, a kamoli kad imaš petoročlani bend koji ima svoje životne obaveze.
Zvonka Obajdin: Jao, teško je nekad, da. Hendlam to, što se kaže, na mišiće. Jednostavno guraš iz svih snaga, progutaš tu i tamo neku frustraciju, npr. kad moraš odbiti ponudu za super gig na super mjestu, jer nekoga iz benda neće pustiti na godišnji na poslu, i dokle god je količina zadovoljstva koju u konačnici izvlačiš iz tih svojih angažmana veća od količine muke, dotle ide. Imam ogroman drive, takav sam karakter, i totalni fokus na svoje ciljeve, tako da se zapravo nekad moram i prisiljavati da malo ohanem, jer niti jedna krajnost nije dobra.
Tvoja je priča već dobro znana, u muziku si se upustila u kasnim tridesetima. Kako to da zapravo nisi već kao tinejdžerica oformila bend, kako to obično biva kad je netko u svojoj biti glazbenik? Jesi li imala takvih sanjarenja, kada si zapravo osvijestila da si muzičarka?
Zvonka Obajdin: O da, imala sam tih sanjarenja još od djetinjstva. No kao tinejdžerici mi je falilo, jebiga, muda. Kao prvo, nisam nikada pokušala pisati vlastitu glazbu, imala sam to neko bogobojazno uvjerenje da je songwriting rezerviran samo za neka nadljudska bića, ne za mene običnu smrtnicu. Kao drugo, nisam znala ništa pošteno svirati, nego eto malo klavira, a i oko toga sam imala još stupidnije uvjerenje da ako do barem sedamnaeste nisi već postala totalna maherica na nekom instrumentu – za tebe je već kasno. Previše sam valjda slušala one seventiz virtuoze, a premalo pank! I onda, prije nego što sam stigla otresti se takvih nebuloza i zapravo prije nego što sam stigla iole sazrijeti, rodila sam klince i naravno sljedećih nekoliko godina provela u svijetu pelena i kahlica, što zapravo i ne bi bio problem, da nisam uz to ušla skroz i u tu neku flajšmašinu u kojoj samo radiš ono što se od tebe očekuje, rintaš u nekoj korporaciji, razvažaš djecu na treninge, vikendima ideš na rodbinske ručkove, ljetuješ s kumovima, održavaš neke polumrtve odnose i, ne znam… čekaš da umreš, valjda. U mom slučaju, to što sam se počela baviti glazbom nije bila neka nadogradnja na postojeći život, nego je bilo posljedica totalnog rasturanja dotadašnjeg života i započinjanja skoro svega ispočetka. Dosta jedan turbulentan period. I tada sam zapravo osvijestila da sam muzičarka, i to prije nego što sam to na bilo koji vidljivi način mogla i pokazati. Morala sam se prvo odlučiti na to da probam biti to tko stvarno jesam bez obzira na posljedice, ja sam sama sebi morala reći da sam, između ostalog, i muzičarka, a onda sam mogla probati to realizirati u stvarnosti. Sad sam tu nasrala dosta ovak’ općenitih rečenica koje zvuče možda kao citati iz neke self-help literature, ali kad bih ti htjela bolje objasniti kako je to točno bilo, morala bih malo detaljnije ispričati neke stvari iz svog privatnog života, a to mi baš nije neka fora, pa ću tu stati s ovim odgovorom.
Vrlo si produktivna, u kratkom si vremenu izbacila tri izdanja. Imaš li osjećaj da je sad iz tebe krenula erupcija nečega što si zatomljavala velik dio života? Možeš li više uopće zamisliti život bez muzike?
Zvonka Obajdin: Ta erupcija je krenula tamo negdje 2008., i mislim da sam se sad taman malo smirila. Tri albuma u četiri godine je stvarno puno, ali sad ću do sljedećeg malo usporiti. Trenutno i ne pišem više puno za Svemir, imam neke skice i neke materijale za jedan side-project koji je evo ljetos počeo s radom, ali četvrti album Svemira nije još na vidiku, dok je recimo treći već bio na pomolu kada smo radili promociju drugog. Mogu zamisliti život s nekom muzičkom pauzom, ali ne mogu zamisliti da je više nema ni na koji način. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
