Zagrebački indie band Svemir prije ljeta je objavio svoj treći studijski album “Male laži”, koji će svoju zagrebačku promociju doživjeti 25. studenog u KSET-u. Tim smo povodom razgovarali s osnivačicom i frontmenicom benda Zvonkom Obajdin.
Bojiš li se kreativne blokade, ili misliš da je inspiracija izmišljena kategorija koja se manifestira tek upornim radom? Koliko često pišeš tekstove i skladaš, je li to neka svakodnevnica?
Zvonka Obajdin: Ne bojim se kreativne blokade jer nemam nikakav pritisak oko toga da moram zauvijek nešto stvarati. Sve i da nikad više u životu ne napišem niti jednu pjesmu, pa kaj? To valjda znači da ih više nemam potrebu pisati, i sve pet. Možda jednom nađem isti osjećaj ispunjenja i zadovoljstva u nečem drugom, pa bilo to kuhanje, planinarenje ili štajaznam, kukičanje. Bitno je samo da žena shvati što ju čini sretnom i da se tome može posvetiti. Trenutno pišem dosta rijetko, možda nažvrljam neki tekst svakih par tjedana, i nije svaki dobar niti upotrebljiv. S melodijama i glazbom se igram češće, ali niti to ne radim svaki dan. Iako, imam nekako viziju da ću, kad prođe ova ludnica oko promocije i još sljedećih par svirki koje imamo bukirane do kraja godine, malo preokrenuti prioritete pa se manje zamarati organizacijskim, marketinškim i sličnim aktivnostima a više šetati gradom i možda pisati. Jer, kontinuitet je, po mom iskustvu, jako bitan, ako želiš napisati par stvarno dobrih rečenica, trebaš pisati puno i često. Kako se kaže na internetu: Rad > Inspiracija
Posljednji je album “Male laži” stilski znatno drugačiji od dosadašnjih, gitarskiji je i popičniji, raskošnijih i smjelijih aranžmana. Misliš li da je timski rad u bendu ključan za tvoj razvoj i sazrijevanje kao glazbenice koja se usuđuje pomicati vlastite granice?
Zvonka Obajdin: Apsolutno. I u bendu, i s drugim suradnicima. Sama od sebe ne mogu ništa naučiti.
Album je i tekstualno prepun posveta ljudima koje cijeniš i voliš, od glazbenih uzora, pjesnika, do članova obitelji. Misliš li da je umjetnost uspješnija kad je intimnija? Postiže li se zapravo samo kroz intimno ogoljavanje ona univerzalnost koja dovodi do prepoznavanja kod slušatelja?
Zvonka Obajdin: Ovo si pitanje tak’ lijepo sročila da mogu samo odgovoriti: da. Ne razmišljam o onima koji će slušati pjesme kada ih pišem, jer su zapravo moje pjesme pisma koja pišem sama sebi, no kada ovako naknadno razmišljam o tome, i iz pozicije autorice, a i iz pozicije slušateljice, potpuno se slažem s time da je taj moment kad slušatelj prepozna tog golog i onako potpuno ljudski sjebanog čovjeka ispred sebe – trenutak kada pjesma dobiva smisao.
Album “Male laži” objavljen je u svibnju, u međuvremenu ste svirali podosta izvan Zagreba, po festivalima u Hercegovini, no tek sada je promocija u KSET-u. Kako to, nakon gotovo pola godine?
Zvonka Obajdin: Uvijek neki tehnički problemi. Album je trebao biti gotov u ožujku i već je bila dogovorena promocija u svibnju. No onda su se pošemerili neki termini u studiju i nismo ga stigli završiti na vrijeme, a ovo je bio prvi sljedeći slobodni termin u KSET-u, a da nije neki dan u tjednu.
Za najnoviji singl “Dunjina pjesma”, koji je posveta tvome odnosu sa kćerkom, a i hommage Velvet Undergroundu i njihovom trolistu Lisa/Stephanie/Caroline says, snimili ste i spot. Kako to da ste se odlučile na gotovo dokumentaran prikaz neke vaše svakodnevice, bez igranja uloga? Je li realizam tvoj omiljeni žanr?
Zvonka Obajdin: Nemam neki omiljeni žanr. Scenarij spota je osmislila Marina Uzelac, koja ga je i režirala, a ja sam se samo složila s njime. Svidjela mi se ta ideja da kroz spot pokažemo paralelno Dunju i mene kao dvije osobe koje su istovremeno skroz različite a opet povezane.
Odigrala si nezanemarivu ulogu na sceni pokretanjem projekt “Bistro na rubu šume” koji je za posljedicu imao povezivanje autora po regiji. Što je s “Bistroom” danas, imaš li vremena više za takve projekte?
Zvonka Obajdin: Trenutno ne. “Bistro” je završena priča, i tako smo htjeli da bude od početka, da napravimo tu seriju kompilacija, i da onda stanemo prije nego što se stvar razvodni i pretvori u neku trakavicu. S tuluma treba otići kad je najbolje.
Kako gledaš na budućnost ove tzv. “nevidljive regionalne scene”, koja se unatoč svojoj bujnosti i hiperprodukciji još uvijek ne može čuti po mainstream medijima, radijima i televizijama? Mogu li sistematizirani nemar prema kulturi i partikularni interesi pojedinaca i institucija pokolebati ljude u bavljenju glazbom, i umjetnošću općenito?
Zvonka Obajdin: Onoliko koliko te na bavljenje umjetnošću mogu motivirati institucije i općeniti odnos prema kulturi u društvu, toliko te mogu i demotivirati. Pretpostavljam da bi kultura procvjetala u društvu u kojem bi je se poticalo i ohrabrivalo na bavljenje njome od malih nogu, a ovako se njome bave samo ovakvi pacijenti kao mi koje se jednostavno ne da otjerati. Kako općenito baš ne vidim neku blistavu budućnost ni za što u ovoj regiji, tako ju ne vidim ni za aktualnu regionalnu scenu. Zapravo ne razmišljam puno o takvim stvarima, više me brinu globalne klimatske promjene nego budućnost kulture na Balkanu.
Da ti se pruži prilika, bi li potpisala za neku izdavačku kuću, ili bi i dalje ostala vjerna DIY pristupu u kojem te nitko kreativno ne sputava, ograničava i ne tjera na perpetuirano proizvođenje radijskih hitove? Misliš li da je vrijeme velikih izdavača na neki način atavizam koji će uskoro biti istisnut internetom i novim medijima?
Zvonka Obajdin: Moguće je da bih za nekoga potpisala, ovisi o ugovoru. Ima raznih izdavača. Naravno, ne bih potpisala ugovor kroz kojeg bi me se moglo kreativno sputavati ili tjerati da štancam pjesme iza kojih ne stojim. Ne znam procijeniti kako stoje veliki izdavači vani, moguće da su još uvijek bitni igrači. Kod nas je sve malo, i tržište, i izdavači, i cijela scena. I definitivno ništa više ne može funkcionirati na načine na koje smo navikli.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
