Žedno uho je ovog petka kroz svoj međunarodni festival aktualne glazbe u dvoranu kina Grič dovelo dva američka folk kantautora.
Prevrući dani kroz tjedan donijeli su ugodno toplu noć kroz koju je samo na sjeveru otvorenim mjestima vjetar u naletima podsjećao na Sljeme i snijeg koji samo što nije postao lanjski.
Malobrojna publika u staroj dvorani koja odiše tridesetogodišnjim stažom imala je priliku uživati u nesvakidašnjem koncertu dvojice kantautora koji na svom europskom putovanju ostavljaju mrvice svog autohtonog izraza, ne bi li iz tih sjemenčica nikla neka nova prijateljstva.
Asa Irons i Micah Blue Smaldone žive negdje na selu najsjevernije male države SAD-a na istočnoj obali, praktično u Kanadi, kako su se i sami našalili za vrijeme koncerta. Njihove su kuće udaljene nekih deset minuta hoda što se za njihov zajednički nastup zapravo i ne bi moglo reći. Svojevrsna napetost međusobne uviđavnosti tako svojstvene glazbenicima koji sviraju isti instrument na koncertu je ostavljala dojam da se ne poznaju predobro. S obzirom na to da su zajedno na proputovanju Europom koje traje sedam tjedana definitivno su zajedno u avanturi života koja definitivno mora biti drugačija od njihovog uobičajenog života, života s prirodom i pretvaranja tog života u pjesmu.
Kada smo iz mraka prohladne dvorane kina Grič izašli na ulicu upitala sam ih da li se njihova glazba u žanru odmiče od folk glazbe, ali nisam dobila potvrdan odgovor što me nije iznenadilo već samo potvrdilo istinitost mojih pastoralnih osjećaja za vrijeme koncerta.
Narodnu glazbu u svom iskonskom obliku praktično se više ne može čuti jer izvornog prakticiranja seoskog života zapravo nema. Narodna glazba je, kako joj sam naziv govori, ritmičko tonalitetni kod koji nas povezuje s prethodnim generacijama – sviđalo se to nama ili ne. U nekom svom iskonskom smislu ona je poveznica s praiskonskim čovjekom, sastavljena je od uglavnom jednostavnih varijacija akorda upravo da bi to udaranje u istu strunu od vajkada i čuvanje lokalnih napjeva u njihovoj originalnoj formi narodu dao prepoznatljivost, identitet. Kao što struja od sela ne čini grad tako niti osuvremenjivanje elemenata narodne glazbe od nje ne čini urbanu glazbu ma kako velika dvorana bila u kojoj se ona izvodi.
Spojiti pojmove folk i narodne glazbe zapravo bi trebalo biti moguće iz priče i zvukova koji su kroz kratki nastup od Ase i Micaha strujali prema nama. Samouki gitaristi i pjevači dali su tom zvuku iskrenost, a tekstovi im, iako se povijaju tradicijskim pravilima čine iskrene, autorske, proživljene situacije koje na jednak način govore o uzvišenim i o problematičnim stvarima.
S obzirom na to da je Asa Irons odabrao pustinjački životni stil i podsjeća na Osamu Bin Ladena njegove je tekstove bilo nemoguće razumjeti bez da se koji sat ili dan ne provede s njim u razgovoru, slušajući njegov specifični govor engleskog jezika. Micah, nasuprot tomu pjeva iznimno razgovijetan engleski, neslužbeno službeni jezik globalnog sela.
Među posljednjih nekoliko pjesama koje su zajedno odsvirali bila je “Heavy Bottled”, pjesma koja flašu vina personalizira u “usne čijem okusu nema ravnog”. Dok bi u lokalnoj narodnoj glazbi taj stih bio grč, lelek, ekstaza u njihovom je folku sve mirno i produhovljeno. U posljednjoj pjesmi koja pjeva o veselju ipak su se dotakla dva svijeta i sva iz plemena potekla glazba: u tuzi; vjerojatno za istom, izgubljenom pravom plemenskom povezanošću.
Sa slatkom tugom otišli smo svi na svoju stranu, dalje u noć koja je još bila mlada, a i bez rasvjete bi bila svijetla jer punom mjesecu ništa nije stajalo na putu. U vrevi oko Cvjetnog, pojavila se misao; kojom bi energijom zračili Asa i Micaha da im je kojim slučajem bila organizirana svirka pokraj spomenika Tinu Ujeviću ili negdje u drvoredima? Njihovih desetak zagrebačkih obožavatelja bilo bi dovoljno da slučajnim prolaznicima daju znak da se nešto događa.
Na kraju krajeva, mit o Zaz da je otkrivena na ulicama Montmartrea je pao, kada je iskreno odgovorila na pitanje novinara o super viralnom videu kojim je osvojila ex Yu. Takva romantična vremena su prošla, glazbi bez dozvole već dugo više nije mjesto na ulici, a uskoro će tako biti i s beskućnicima.
Welcome to look a like, sad Western world.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
