Britanski Springsteen rodio se u 1994. u North Shieldsu pokraj Newcastlea, u obitelji koja je dala nekoliko lokalnih muzičara. Sam Fender je kao klinac od tate dobio gitaru i poticaj da zasvira Hendrixa u tandemu sa školskim frendom Deanom Thompsonom, a onda ga je stariji brat navukao na ‘Born to Run’ i ‘Darkness on the Edge of Town’.
Adolescentsku fascinaciju Springsteenovim klasicima prenio je u svoju kantautorsku karijeru već na ranim singlovima iz 2017. „Play God“, „Greasy Spoon“ i „Start Again“. Uz standardne Brit pop reference i karakterističan Geordie akcent engleskog sjeveroistoka sve tri pjesme imale su jak prizvuk američkog heartland rocka, što se rijetko čuje kod mlađih britanskih kantautora i ne može proći nezapaženo.
„Play God“ je premijerno zavrtio BBC Radio1, „Start Again“ prometnula se u pravi radijski hit, a Sam Fender je u kritičarskim osvrtima prepoznat kao silno darovit rokerski storyteller pa je ušao u uži izbor za nagradu BBC Sound of 2018 i osigurao major label deal s Polydorom.
Debitantski EP „Dead Boys“ priredio je sa svojom ekipom iz Newcastlea – Dean Thompson na gitari, Tom Ungerer na basu, Joe Atkinson na klavijaturama i Drew Michael na bubnjevima, dok je produkciju povjerio stalnom suradniku Bramwellu Bronteu, premda mu je Polydor sugerirao neka zvučnija imena.
Na snimanju prvog albuma „Hypersonic Missiles“ pridružio im se saksofonist Johnny Davis s kojim je Fenderova pratnja ušla u format vrlo sličan staroj postavi E Street Banda. Neskriveni utjecaji Springsteenova himničnog heartland rocka akumulirani u nekoliko pjesama iz ovog izdanja najviše su došli do izražaja u grandioznoj „Borders“ koja je signalizirala kako je Fender potpuno spreman za prvoligaške utakmice.
Najavni singlovi „Hypersonic Missiles“ i „Will We Talk?“ odradili su vrhunsku pripremu u radijskom eteru, koncertna pretpremijera donijela je rasprodane londonske gigove i nastup na masovki u Hyde Parku ispred Boba Dylana i Neila Younga, pa nije bilo prevelikog iznenađenja kad je Sam Fender osvanuo na vrhu UK album charta s najbrže prodavanim vinilom u 2019. Na rasprodanoj jesenskoj turneji s „Hypersonic Missiles“ dvaput je napunio Brixton Academy i četiri puta Newcastle Academy, a najavljeni proljetni pohod na najveće britanske dvorane, kao i planirano snimanje drugog albuma u legendarnom Hendrixovom njujorškom studiju Electric Lady, poremetio je pandemijski lockdown.
Otključavanje je obilježio briljantnim autobiografskim singlom „Seventeen Going Under“ koji se nametnuo kao jedan od najvećih britanskih rock hitova ranih dvadesetih, s dvostruko platinastom nakladom. Istoimeni album donio je novi UK #1 i podebljao Fenderovu neobičnu ulogu rokerskog glasnogovornika TikTok generacije. The Guardian je nagradio „Seventeen Going Under“ s pet zvjezdica, NME ga je proglasio albumom godine, a koncertna promocija zarolala se prošlog ljeta na londonskim mega pozornicama.
Nakon supporta za Killerse na stadionu Arsenala i zagrijavanje za Stonese u Hyde Parku, Fender je odsvirao najveći samostalni gig pred 45.000 fanova u Finsbury Parku. Totalna euforija dokumentirana je koncertnim zapisom „Live at Finsbury Park“, upakiranim s aktualnim reizdanjem albuma „Seventeen Going Under“. Vjerni navijač Newcastlea za veliko finale ipak je odabrao domaći teren na stadionu St. James Park, gdje će u lipnju odsvirati dva koncerta jer su ulaznice za prvi razgrabljene u roku od nekoliko dana.
A što čeka Amerika? Može li karizmatični engleski smalltown boy prodati Amerima njihovu glazbu i napraviti promet u transatlanskoj trgovini kakav su prije četrdesetak godina imali Dire Straits? Hoće li ga američki heartland prihvatiti kao legitimnog nasljednika starog Brucea Springsteena? Prema svemu što je dosad pokazao Sam Fender je izgledniji kandidat za tu ulogu od najistaknutijih američkih sljedbenika poput The War on Drugs i The Hold Steady.