Jedanaesta po redu Međunarodna autorska kreativna konferencija započela je ovog četvrtka (već tradicionalno) u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
„Je li AI alat ili autor?” – centralna je tema koja se provlači kroz ovogodišnju MAKK konferenciju o autorskom pravu i intelektualnom vlasništvu u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i ZAMP-a, tj. pokušaj da se pronikne kakav će biti utjecaj umjetne inteligencije na kulturne i kreativne industrije u skorašnje budućnosti. Svakako atraktivna tema, ako se gleda na ovogodišnji start jednog chatGPT-a (potom i ostalih platformi koje nude usluge umjetne inteligencije), te prvih šokova u glazbenoj industriji s pojavom pjesme s generiranim vokalima Drakea i Weeknda u (fizički) nepostojećem duetu, no na MAKK-u su se panelisti, bar prvog dana, uglavnom bavili slobodnim prognozama, pa se ne može baš reći da se nakon diskusija znalo nešto više nego prije njih.
Konkretno, Zvonimir Dusper Dus i pjevač Mahkey izveli su uvodno „AI zagrijavanje“ u kojem su između ostalog na podlogu pjesme grupe Aerodrom putem umjetne inteligencije stavljali glas Nene Belana. Mislim, internet je pun AI voice generatora, a da se i ne govori o tome da su glazbenici i producenti i prije pojave umjetne inteligencije mogli modulirati glasove kakve su htjeli preko običnog plug-ina, a obzirom da su sve započeli Radiohead 1997. na albumu „OK Computer“ baš i nije neko čudo u 2023. godini prezentirati modulaciju glasa dok se AI uvelike koristi za komponiranje. No obzirom da fizički nisam mogao ući u dvoranu Gorgona sve do pred kraj prezentacije, dobio sam informaciju da su Dus i Mahkey tijekom iste napravili skicu pjesme s tekstom iz chatGPT-a, s motivima koje je izabrala publika, dok je aranžman radio AI, da bi Mahkey onda to sve otpjevao, pa je na kraju njegov glas provučen kroz AI Belanovog glasa.
Panel diskusija „AI: alat ili autor?“ na kojoj su sudjelovali Antun Tomislav Šaban (HDS), Ante Magzan, odvjetnica Tihana Ana Reljić, i državni tajnik Krešimir Partl, a moderirao Krešimir Macan bavila se pravnim i vlasničkim problemima skorašnje budućnosti oko umjetne inteligencije. No ono što je kod njih u sferi spekulacija, negdje drugdje je zakonski i cehovski jasno regulirana stvarnost. ‘Ajmo opet konkretno: Tomislav Šaban se pita je li dostatan postojeći zakonski paket za regulaciju umjetne inteligencije, kako tretirati ta djela u kojima se ona koristi i kako ih monetizirati.
Sve se žale! Tko to uređuje?! Publika ili pjevači? Za nas pomoć radija ne postoji, kao što se i televizija sama u sebe zatvorila. – Željko Bebek
Odgovori na to sve već postoje, no nisu izrečeni na panelu, pa shodno tome ovdje treba navesti neke od njih i ilustrirati ih primjerima iz SAD-a. Dana 22. ožujka 2023. godine u Los Angelesu održan je, sad već povijesni sastanak između stručnih članova Recording Academyja i čelnih ljudi Američkog ureda za autorska prava. Tom prilikom je okupljenima demonstrirano koliko je jednostavno za umjetnu inteligenciju da oponaša ljudsku umjetnost, a nakon debata i razmatranja Recording Academy i Američki ured za autorska prava jasno su rekli jednu stvar: autorska prava su za ljude, za kreativce. Ne za umjetnu inteligenciju.
Dodatno ističući to načelo, Američki ured za autorska prava nakon toga je objavio presudu za strip u kojem je tekst napisao autor, ali je ilustracije u potpunosti izradila umjetna inteligencija. Presudili su da samo tekst može biti zaštićen autorskim pravima, a ne ilustracije. To je zato što autorsko pravo mora imati ljudski element, a obrazloženje je opet bilo jasno: umjetnost koju je u potpunosti stvorila umjetna inteligencija ne podliježe autorskim pravima.
Također je osnovana i Human Artistry CampAIgn — koalicija čiji je cilj osigurati da ljudski element umjetnosti ostane na čelu industrije i da kreatori ostanu su zaštićeni s novim zakonima i propisima koji se tiču umjetne inteligencije. Alat ili autor? U SAD-u nema dvojbe. AI je alat.
Na MAKK-u se također pokušalo prognozirati hoće li AI biti nelojalna konkurencija autorima. Ako opet bacimo pogled prema SAD-u i Recording Academyju koja dodjeljuje Grammyje, već je u rujnu ove godine nakon spekulacija koje je novinarskim propustom prouzročio The New York Times (dakle, događa se i najboljima) Harvey Mason Jr., izvršni direktor Recording Academy ponovno pojašnjavao isti stav u vezi pjesme „Heart on My Sleeve“ (u kojoj je stanoviti Ghostwritter pomoću AI alata kreirao duet Drakea i Weeknda) prijavljene za Grammy. Mason je u prvom članku koji je podigao prašinu u NY Timesu rekao: „Što se tiče kreativne strane, [‘Heart on My Sleeve’] je apsolutno kvalificiran [za Grammy] jer ga je napisao čovjek.” Međutim, predstavnik Recording Academyja je dan kasnije za Variety primijetio da NY Times nije ništa krivo izvijestio, ali je rekao da je izostavljen ostatak njegove izjave, te ponovio da čak i ako se pjesma smatra prihvatljivom s kreativnog stajališta, pravila Grammyja zahtijevaju da pjesme imaju “komercijalnu distribuciju”, što znači “široko dostupno izdanje snimke u cijeloj zemlji putem fizičkih trgovina, internetskih prodavača trećih strana i/ ili usluge streaminga.”
Ne treba nama država da nam da novce, već da nam da uvjete! – Ivan Jurić-Kaćunić
Mason je potom objavio i video izjavu u kojoj je kazao: „Žao mi je, ali moram raščistiti neke od ovih loših i stvarno netočnih informacija koje počinju lebdjeti uokolo. ‘Heart on My Sleeve’ (…) nije kvalificiran za razmatranje za Grammy. Dopustite mi da budem ekstra, ekstra jasan: iako ju je napisao ljudski kreator, vokali nisu legalno dobiveni, vokali nisu odobreni od strane izdavačke kuće ili izvođača, a pjesma nije komercijalno dostupna, i zbog toga ne ispunjava uvjete.” Dakle, toliko i o dvojbama o nelojalnoj konkurenciji. Da se ne govori da su učesnici panela na MAKK-u govorili kako je problem što pjevaš ne može zaštiti svoj glas, iako je dva mjeseca prije Harvey Mason Jr. eksta, ekstra jasno rekao da treba postojati dozvola od strane diskografa ili pjevača.
Stoga, ako je Amerikancima već sad potpuno jasno kako se AI koristi i da sve proizlazi iz ljudske namjere i da se po tome ravnaju i zakoni koji određuju što je prijestup, a što ne, onda je stvarno bilo deplasirano na MAKK-u slušati o tome „da možda i u ZAMP-u već ima AI djela koja su potpisali (i time sebi pripisali zasluge) ljudi, te pitanja: „i što s tim, jer to nitko ne kontrolira“. Dakle, kao da se postavlja pitanje oko toga što ako saborski zastupnik krivo popuni imovinsku karticu. Kao da svrha svakog zakona nije ta da kažnjava varalice kad se ustvrdi da su varalice.
Ako je Amerikancima jasna distinkcija između onih koji se drže pravila (u ovom slučaju autorstva) i onih koji ih krše varanjem, zašto je to gordijski čvor za shvatiti u jednoj Hrvatskoj koja ionako otkad je u EU implementira brojne zakone Unije? Ah da, ne treba zaboraviti da se Hrvatskoj dogodi da kiksa i kod toga jer u nekim stvarima implementira krnje ili sa „sitnim“ izmjenama originala pa se odjednom stvore novi problemi tamo gdje ih nije trebalo biti.
Ali, eto, umjesto takvog činjeničnog pojašnjavanja stvari za struku i davanja primjera gdje se razvijeni svijet po tom pitanju nalazi sada, mogli smo čuti i informacije iz usta državnog tajnika kako će AI biti implementiran u veliki pothvat fact checkinga u hrvatskom medijskom prostoru. Kao da je AI svemoguć. A u biti svi koji su malo čačkali po chatGPT-u mogli su se uvjeriti da je umjetna inteligencija pored ostalog jako dobro prihvatila jednu poznatu ljudsku osobinu – da laže. Stoga, dajmo joj da provjerava činjenice. Alat ili autor? Možda je upravo najveći ljudski problem taj što se slijepo vjeruje da će nešto drugo, umjetno, božanskom točnošću iznjedriti brojna rješenje.
U Srbiji vidim svi rade na veliko. Imaju podršku političkih tijela. Imaju i ovce i novce. A mi imamo naše udrugice – Željko Bebek
U nadu držanje činjeničnog stanja na konferenciji nakratko nas je vratio Britanac James Duvall koji u svojoj prezentaciji iznio statističke brojke i objasnio streaming i digitalne trendove, te na osnovu podataka iznio predviđanja da će za pet godina 90% glazbenog tržišta biti u digitalnoj sferi. Također je iznio i podatak da je streaming industrija popriličan zagađivač i da njen globalni ugljični otisak iznosi 5% u odnosu na ostale industrijske grane, kao i da se puno radi na tome da se taj gospodarsku segment u budućnosti dovede u neutralnu zonu po pitanju emisije stakleničkih plinova. I tu se nema što dodati i oduzeti, čovjek je sve lijepo objasnio.
No zato je panel diskusija „Napuniti Arenu“ bio pun pogodak, ali za neki teatar apsurda. Što god se htjelo postići, otišlo je u nekom čudnom smjeru. „Napuniti Arenu“ moglo bi se prozvati novim hrvatskim fetišem koji nažalost bagatelizira vrijednost glazbe u korist zarade. Kakvo je to uopće mjerilo za glazbu, glazbenike i publiku, te kakve su dalekosežne posljedice takve prilično naglo otkrivene prakse za malo tržište poput hrvatskog (da ne kažem ‘gradskog’ jer se u tom ‘sportu’ brojki obično misli izričito na jednu arenu u glavnom gradu) – možda je trebalo prvo pitati okupljene goste iz tri različita tabora među kojima nisu svi bili sigurni što se od njih traži jer je jedina poveznica bila ta da su imali arensko iskustvo, što kao izvođač, što kao organizator, tj. produkcija.
U Srbiji nema sprege između politike i pop folk scene – Dragan Brajović Braja
A gosti su bili Sara Gigante (regionalna direktorica agencije Charm music), Ivan Jurić-Kaćunić (radijski i koncertni poduzetnik kojim se ovaj portal detaljno pozabavio u tekstu „Petarda“ u Areni je kolosalan pothvat Pripuzovih igrača), Dragan Brajović Braja (srpski pop folk kompozitor i poduzetnik koji između ostalih radi pjesme i za Aleksandru Prijović), zatim Željko Bebek i Husein Hasanefendić Hus, dok je panel moderirao Milan Majerović-Stilinović.
Prvi tabor, tj. promotorsku tvrtku koja drži urede u pet zemalja i zapošljava 30 ljudi uspostavljenu po uobičajenim glazbenim poslovnim kriterijima predstavljala je Sara Gigante. Charm music organizira koncerte svjetski etabliranih imena u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, ako ćemo o nama bliskim destinacijama i najvažnije odluke svode oko nastupa svode se na: tko, kada i uz koliku cijenu ulaznica, bez obzira je li riječ o Arenama ili klupskim prostorima. I kako kaže Sara: „Strani glazbenici su ‘pakirani’ u poznate sisteme i tu nema nekih iznenađenja“. Hauser im je bio prvi hrvatski izvođač kojeg su radili, a na Stilinovićevo pitanje koga bi od velikih i utjecajnih radila u neko dogledno vrijeme, mimo očekivanja je odgovorila da bi to bio slovenski bend Joker Out jer ih drži kvalitetnim mladim bendom sa zdravim unutarnjim odnosima što smatra najvećim potencijalom, što je svakako racionalno poslovno stajalište koji ne pati od „kamioni, avioni“ kompleksa. Po pitanju oglašavanja i promocije Charm music posluje u istim uvjetima kao i većina promotorskih takmaca.
U drugi tabor mogli bi se svrstati folk pop poduzetnici Jurić-Kaćunić i Brajović, a u treći Bebek i Hus kao višedesetljetne glazbene legende na sceni. Sudar ta dva tabora, ta dva svjetonazora, što poslovnog, što onog koji se tiče same glazbe prilično je otkrio pomalo mučnu korporativnu agendu nadirućih folkera koji trenutno uživaju u uspjesima rasprodanih Arena, od Prijovićke pa nadalje.
Hus se doimao poput nekog starog simpatičnog i nostalgičnog hipija kojem je osobno još uvijek važna glazba dok je pričao o tome kako ga nekad muče misli hoće li donijeti dovoljno kvalitetnu pjesmu pred ostatak benda, tj. hoće li im se svidjeti. S druge strane Braja nije skrivao da ga zanima poslovna strana i uspjeh i to kako će nekog plasirati. O tome koliko drži do integriteta nekog pjevača najbolje je ilustrirala njegova pomalo skandalozna izjava da on „ima problema s prepametnim pjevačima“. „Nemojte mi biti pametni u studiju“, rekao je. Utisak je da i Aleksandru Prijović gleda kao projekt rekavši da bi Ceca Ražnatović prije dvadeset godina postigla sličan uspjeh u Hrvatskoj da nije bilo političke agende koja je to priječila (možda preblage konstrukcije uzme li se u obzir zločinačka biografija njenog, u atentatu ubijenog muža Željka Ražnatovića Arkana) i da je Prijović uspješna i iz razloga što je ona u tom pogledu „neutralna za sve na ovim prostorima“.
Stoga, eto i poruke svim pjevačima u tom fahu koja bi se mogla sažeti na: „Radite što vam se kaže i nemajte nikakvo mišljenje. Zaboravite inteligenciju, budite alat. A priče o vašoj karizmi i osobnosti prepustite ovima koji vas oblikuju i prodaju“. Jurić-Kaćunić je posebno volio na konferenciji tu korporativnu terminologiju, bar u početku: „ulaganja, klasteri, najefektivniji modeli, identifikacija s kvalitetom“ i slično, dok se nije ugrijao, a onda otišao u srž svog problema i rekao: „Ne treba nama država da nam da novce, već da nam da uvjete!“.
Rekao je to čovjek čije ime se povezuje s radijima Extra FM, Antena Zagreb, bravo! (ex Narodni), Enter, Extra FM, Gold FM, Top Radio, digitalnim mojRadio, news agencijom Media Servis i marketinškom agencijom All Market Media, kao i niza tvrtki koje umrežene sa spomenutim medijima organiziraju koncerte. Husova priča o tome da je Valjak nekad izbjegavao čvrsta radijska pokroviteljstva iz razloga „da se drugi radiji ne uvirijede pa da posljedično u inat ne puštaju pjesme njegovog benda“ u današnjoj situaciji zvuče anakrono, ako se gleda koliki monopol se širi iz grupacije čovjeka koji ima prigovor na državu koja mu nije dala uvjete.
Željko Bebek, koji se dotad držao po strani, kad je dobio riječ pokazao je da ipak spada u onaj stari soj koji ima mišljenje i koji mora istresti ono što mu je u tom trenutku na duši.
„Što se desilo s hrvatskom radio difuzijom?! Ja to pratim od 2012. godine. Sve se žale! Tko to uređuje?! Publika ili pjevači? Za nas pomoć radija ne postoji, kao što se i televizija sama u sebe zatvorila. Što god da objavim ne pušta se na velikim radijskim postajama. Mi smo na rubu propasti! Pomalo vjerujem u teorije zavjere. U Srbiji vidim svi rade na veliko. Imaju podršku političkih tijela. Imaju i ovce i novce. A mi imamo naše udrugice“, rekao ne Bebek i potom se osvrnuo i na Aleksandru Prijović i skorašnjih njenih pet nastupa u zagrebačkoj areni: „Kako ta cura pjeva? Tko je ona? Ja je nisam nikad čuo! Meni tu nije ništa jasno.“
Brajović je na to odmah odgovorio kako nije istina da u Srbiji postoji ta sprega između pop folk scene i politike, iako, recimo, praksa jednog Sky Musica ne ide u prilog toj tezi, te rekao kako taj segment scene sam ulaže u sebe, opet navevši primjer Aleksandre Prijović koja sama plaća video spotove koji koštaju u prosjeku 20 tisuća eura. A petnaestak minuta prije je rekao kako su u jednom danu na Youtube podigli spotove za svaku pjesmu s njenog novog albuma. Pa sad, diskutabilno je pitanje ima li pomoći iz struktura ili sve ide iz vlastitog džepa glazbenika i produkcija, no činjenica je da ne postoji hrvatski glazbenik, njegova produkcija ili diskograf koji su u stanju izdvojiti oko 200.000 eura samo na video spotove. A za biti konkurentan u regionalnom arena-biznisu ta vrsta ulaganja je očigledno potrebna.
Nakon tog panela na kojem su se duhovi malo uzburkali na redu je bila prezentacija „ŠČowcase! Iza kulisa uspjeha“ i razgovor s Damirom Martinovićem Mrletom iz Leta 3 i Lukom Kerečinom koji je pogonio prisutnost benda u digitalnoj sferi tijekom Eurosong euforije. No nakon svega, autor ovih redaka se osjećao kao pretili Mr. Creosote iz filma „Smisao života Montyja Pythona“ kad kaže: „Fuck off, I’m full“, prije nego li mu konobar nakon obilne večere stavi tanku mint pločicu u usta.
ŠČmaniju je ovaj portal ispratio sasvim dovoljno u realnom vremenu. Znaju to i Mrle i Luka, a što su rekli jučer potražite na nekom drugom mediju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
