12. Vlajternativa festival u Benkovcu – alternativci naprijed, ostali stoj!

Redateljica Melita Vrsaljko snimila je dokumentarni film „Knin-Zadar“ koji se bavi nadrealnim životom skretničara na željezničkoj postaji Benkovac. Nadrealnim, iz razloga što vlak kroz Benkovac prođe u prosjeku jednom u dvije godine. Nadalje, dok hrvatska obala puca po šavovima od navale turista i dok se, da upotrijebim onaj kolokvijalni novinarski izraz, svud traži krevet više, Benkovac nema niti jedan hotel.

Jest da grad svakog 10. u mjesecu postaje epicentar lokalnih zbivanja zahvaljujući sajmu, za koji oni koji ga posjećuju kažu da podsjeća na nekadašnji sajam „Arizona“ koji je bio izrazito popularan u poraću devedesetih u susjednoj BiH, no mladi uglavnom nemaju previše izbora po pitanju večernjih sadržaja. Doznao sam da oni za sve svoje aftere imaju naziv „OPG“. Ali nije tu riječ o onom OPG-u kakve poznaje velika većina Hrvata. Za mlade Benkovčane „OPG“ je skraćenica za: „Opet pravoslavno groblje“, tamo je silom (ne)prilika svaki after, gdje valjda ne smetaju ni živima, ni mrtvima.

No već dvanaestu godinu za redom u gradu se u kolovozu odvija festival Vlajternativa koji okuplja punk, metal i hardcore bendove, ako ćemo o glavnim žanrovima (nabrajanje podžanrova bi uzelo pola kartice teksta), a od ove godine i hip-hop izvođače. Uglavnom, iako festival nosi samoironični naziv koji spaja pojmove „Vlaj“ (Od Vlah / Vlasi, kako se pogrdno u žargonu nazivaju žitelji dalmatinske unutrašnjosti) i „alternativa“ (dakako ona glazbena koja je kontra estradi tj. mainstreamu), on je daleko od zajebancije, kako bi se možda pomislilo na prvu loptu.

Nema te gradske publike koja tako minuciozno i uživljeno gleda na svaki nastup. Izvođači su u nekom nevidljivom pripetavanju u očima lokalne publike, koja posebno na kraju (negdje nakon 3 sata u noći) važe dojmove tko je bio najbolji, koga bi opet trebalo zvati, je li bilo bolje prošle, ili prije dvije, tri ili četiri godine, ili je ovo bilo najbolje izdanje i to sve nakon nekoliko sati agilnog poganja i uživljenog praćenja onoga što se događalo na pozornici.

Bendovi su pak toliko uživljeni pred, po prilici, tisuću i pol – dvije tisuće ljudi pred sobom, kao da sviraju najvažnije nastupe, pred najvažniji auditorijem u životu i to se ove godine posebno vidjelo i čulo kod onih koji su svirali heavy metal. Nema tu prodavanja muda pod bubrege. Dio mlade domaće heavy metal scene viđen tamo bio je usviran, profesionalan i toliko setapiran u svoju priču da je to bilo milina gledati i slušati.

No prije nego li se krene na glazbeni dio, treba dodati još par detalja. Za zvuk je te večeri bio zadužen Jasmin iz Močvare, dakle netko tko ima iskustva sa svim stilskim i unutar stilskim zakučastim rukavcima, festival je ugostio i izložbu Komikaza, kao i etiketu Slušaj najglasnije, odnosno štand na kojem je glavom i bradom Zdenko Franjić prodavao svoja izdanja.

Uz to, provincija je pokazala svu svoju prednost po pitanju ponude hrane unutar festivalskog kruga; pljeskavice, kobasice i ostala roštilj ponuda koštala je 2,50 eura po porciji. Uzme li se u obzir da je morska obala, tj. Karin na 10 minuta vožnje od Benkovca, jeftinije se nije moglo jesti u ovoj sezoni bubrenja cijena na Jadranu.

Vlajternativu je ove godine u ranim večernjim satima, dok je publika još pristizala, otvorio zagrebački crust punk sastav Disbaja, no njihov nastup nije prošao u uobičajenoj ignoranciji publike, kako to obično biva na festivalima. Bili su dovoljni žestoki i uvjerljivi da okupe tek pridošle. Šibenski hip-hop sastav Hram izašao je nakon njih.

U ljetu u kojem hip-hop slavi svoj okrugli 50. rođendan, Hram su ‘krstili’ Vlajternativu svojim brutalnim rimama koje su na pozornici ispaljivali Scuba, Brat i Sensi. Nisu imali gitarske riffove iza sebe, ali street core narativ njihovih tekstova odrastanja u beznađu nisu okupljenima zvučali nimalo nepoznato, u smislu da se u njima ne mogu pronaći čak i ako ih čuju po prvi put. Dići pretežito metal i punk publiku u Benkovcu i „ostati na nogama“ bio je nimalo lagan zadatak. Koji hip-hop sastav to uspije napraviti, taj se prekalio doslovce za sve uvjete. Hram su to definitivno učinili.

Izlazak riječkog speed metal benda Speedclaw u neku ruku je iznio na vidjelo najnoviji trend unutar heavy metala, a to je oživljavanje upravo one prve i najsnažnije iskre koja je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća pokrenula požar koji je nedugo zatim dobio ime thrash metal. Dakle, u početku bijaše speed metal, lucidni podogranak u kojem su tada prednjačili američki Slayer i Metallica, a u njemačkoj sastav Kreator.

Thrash metal je izgleda napravio i zatvorio puni krug proteklih desetljeća, jer današnji mladi metal bendovi očigledno najviše inspiracije crpe sa samog izvora, jer tada davno na tom izvoru nije bilo prevare; gitaristi koji nisu bili u stanju trzati žice dovoljno brzo i dovoljno dugo ispadali su iz igre, s bubnjarima je bilo isto. Danas je heavy metal uhodani biznis, a biznis k’o biznis, isti je kao i u popu, samo je drugo pakiranje.

No s druge strane gledano, heavy metal je žilava sila u glazbi. Može proći sve moguće mutacije, pogubiti se po putu i na koncu se opet na neki čudesan način samoobnoviti i krenuti s izvorišta. U ovom slučaju, speed metal je očigledno jedno od izvorišta. Njegovi mladi akteri današnjice bili su rođeni u trenutku kad se činilo da je prošlo cijelo desetljeće otkad je speed metal umro i prepustio štafetu thrashu, a sada se čini da za njih snažnijeg glazbenog magneta nema.

Tko ne vjeruje, neka provjeri uživo Speedclaw, jer potpisnik ovih redaka je uistinu imao blast to the past tijekom njihovog nastupa. Kao da me neka sila lansirala u Bay Areu negdje na početak osamdesetih otkud je počeo kuljati najnemilosrdniji zvuk koji je glazbeni svijet dotad čuo, jer to tada nije bila neka „nova poza“, već ustanak protiv svakog pozerstva.

Gitaristički tandem Speedclawa je nepatvorena King-Hanneman škola, dok je pjevač/basist dizao atmosferu svakom najavom u pauzama koje su također bile izuzetno kratke. Na njihovom nastupu krenuo je i prvi ozbiljniji pogo u prvim redovima i Vlajternativa je zasjala u punom sjaju. Speedclaw su definitivno bili preuzeli pozornicu svojom energijom i cijelu stvar na kraju dodatno začinili obradom pjesme svojih duhovnih vođa, dakako grupe Slayer.

Nekako su i stvorili ono, metalcima poznato, ozračje da je svakom bendu nezgodno izaći na pozornicu nakon Slayera. U ovom slučaju nakon Speedclawa su na pozornicu izašli njihovi sugrađani Paraf kao originalni predstavnici jednog drugog originalnog zvuka – punka i novog vala, s tim da je novi val bio prvi na repertoaru, a punk nakon njega.

Dakle, Pavica Mijatović, koja je sebi jednom davno nadjenula scensko ime Vim Cola u duetu s Ivom Močibob ušla je u repertoar s albuma „Izlet“ i „Zastave“, dok je nešto kasnije Valter Kocijančić preuzeo materijal s prvijenca „A dan je tako lijepo počeo“, da bi se u drugom dijelu izmjene u glavnoj vokalnoj ulozi ubrzale u koherentnosti slike Parafa kao jedinstvenog benda u kojem važnost vokalne uloge svih faza Pave i Valter dijele ravnopravno.

Bilo bi nepošteno ulogu Parafa na Vlajternativi bodovati uspoređujući ih s nezaustavljivom rijekom adrenalina koja je kuljala iz daleko mlađih sastava. Na koncu, došli su Benkovac s kojih četrdeset godina zakašnjenja uzmu li se u obzir sve okolnosti, ali su ipak došli i uživo te večeri donijeli sa sobom onaj patinom pozlaćeni alternativni štih Rijeke, tj. vapaj s dna kace jednog šljakerskog lučkog grada kojeg je „turistički“ predznak uvijek izbjegavao. U današnjoj ne turističkoj sredini Benkovca je to dobro odjeknulo, čak i kad se uzme u obzir da velikim dijelom mlada publika teško može shvatiti konotaciju i pozadinu nekih pjesama kao što je „Goli otok“.

Stanka pred nastup zagrebačke heavy metal grupe Flesh malo je potrajala zbog nužne tonske probe. Naime, taj trio je te subote 12. kolovoza zapeo u prometnoj gužvi prema jugu, a statistika će možda pokazati da je to možda bila u prometnom smislu i najgužvovitija subota u ovom ljetu zbog mogućnosti korištenja produženog vikenda. Njihovog pjevača i basista sam već slušao u pratećem sastavu Dina Jelusića kad je nastupao prije Whitesnakea na zagrebačkoj Šalati. Tad sam ga doživio kao instrumentalista. No i u dvostrukoj ulozi je jednako uvjerljiv. Flesh stilski spadaju u ladicu klasičnog metala, također onog koji je tijekom osamdesetih bio jedna od tadašnjih glavnih struja u SAD-u. Iako grupi Flash nije stran ulazak u brzi tempo, nose u sebi dosta manira metal bendova iz spomenutog perioda. Zanimljiva boutique priča u kojoj, po čulnom osjetu na prvu, bi ih smjestio negdje između Armored Saint i Y&T.

Zagrebački melodični pankeri Home Conflict pak baštine nasljeđe ranog Offspringa, tj. Green Daya do „Dookie“ faze i pjevaju na engleskom jeziku po uzoru na koprivnički Overflow. Ambiciozni su, žestoki i uvježbani, no za razliku od metala, ipak držim da je u punku važnije „pjevati lokalno, a globalno možda dođe“ nego „pjevati globalno, a lokalno možda dođe“. Punk jednostavno zahtijeva poruku na materinjem jeziku koji god to jezik bio, ali, eto, dopuštam i da sam potpuno u krivu. Po reakcijama publike na Vlajternativi 2023. to nije bio hendikep, a hoće li se pjesme Home Conflicta zapeći u memoriji domaće punk publike, to je sasvim drugi par rukava.

Vlajternativu su zapečatili splitski (opet) speed metalci Buzzsaw, s tim da oni nose i mračniji predznak „black“. Scenski opijeni u trzalačko rušenje brzinskih rekorda nisu bili nimalo obeshrabreni otapanjem broja posjetitelja pred sobom u 3 i nešto sitno sati u noć. Što bi se reklo, oni koji su ostali pred njima „bili su oni pravi“, neumorni i željni posljednje doze agresivnog zvuka koji je okončan izvedbom obrade „Tormentor“, tj. pjesmom njemačkih speed metal pionira Kreator s njihovog debitantskog albuma „Endless Pain“.

Ako se treba nadovezati na posljednji naslov, Vlajternativa je za svakog tko se kloni žestokog zvuka pojam beskonačne boli (za uši), ali njegovi organizatori i publika upravo s ovakvim festivalom olakšavaju svoje muke koliko god to nekom kontradiktorno zvučalo. I dokle god ga pokreće entuzijazam, volja, energija i ljubav prema žestokom zvuku Vlajternativa festival će i dalje biti jedan od najzanimljivijih i najiskrenijih žanrovski profiliranih festivala na našoj obali. Pardon, malo dalje od obale, a možda je upravo u tome i glavna čar.

Saznajte više: 

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute