Treći dan zagrebačkog INmusic festivala prošao je u znaku nastupa grupa Deftones, Sleaford Mods, Royal Blood i Gogol Bordello.
Gogol Bordello očekivano su uspjeli u onome što nije prijašnjih dana pošlo za rukom Amadou & Mariam i grupi Hinds, a to je imati najviše publike već oko 19 sati ispred Main Stagea, ali čak i od onih koji su na istoj pozornici nastupili nakon njih. Eugene Hütz je provjereni podizač atmosfere koji će i mrtve natjerati na ples, pa i nije bio neki pretjerani problem što grupa od 2017. nije snimila ništa novog. No s ruskom agresijom na Ukrajinu postala je ponovno aktualna nakon što je najavila turneju kojom će prikupljati sredstva za žrtve rata.
Dakle, stari koncertni znanci zagrebačke publike, kao i INmusic festivala, okupili su više ljudi i od mladog britanskog rock dvojca Royal Blood ispred Main Stagea. Royal Blood bi možda najlakše bilo opisati kao „Muse za siromašne“, ali bez lucidnih falseta i virtuoznosti bilo koje vrste. Iskopirani su samo riffovi koje Mike Kerr (ujedno i pjevač) svira na bas gitari koja je propuštena kroz harmonizer i octaver pa daje ‘saft’ kao kad heavy metal gitaristi spuste štim na D. Taj ispeglani prvoloptaški bend koji kao da je kreiran po industrijskom sistemu ‘što mladi vole’ u prvih pet minuta nastupa uspješno privuče pažnju, ali je nakon isto toliko vremena i gubi, jer ako ste čuli prvu pjesmu, čuli ste ih sve.
Problem je tu u hendikepu dua kao formacije (iako su Royal Blood bili pojačani klavijaturistom iz sjene). Konkretno, ili morate biti virtuoz ili jako maštoviti, a u ovom bendu ni Kerr ni bubnjar Ben Thatcher to nisu. To su nažalost dokazali i solima u koje su se upustili. Uz sve, Kerrovo obraćanje publici bilo je na rubu komedije. Gotovo je nakon svake pjesme predstavljao kolegu bubnjara i to na način: „Mister Ben Thatcher on drums and cymbals!“ Isprva sam ovo ‘cymbals’ čuo kao ‘symbols’ pa sam se pitao o kakvim ‘simbolima’ dečko priča jer nikad nisam čuo da netko najavljuje bubnjara koji svira na bubnjevima i činelama. I bio je uporan s tim ‘činelama’ kao da želi ispraviti neke krive Drine. Da je imao bar malo smisla za humor izvan te namještene poze pa da sa svakim idućim predstavljanjem kolege predstavio još neku komponentu poput bas pedale ili bubnjarske palice još bi sve ispalo i fora. Ili (nedajbože) živog klavijaturistu predstaviti koji im je pikao prateće zborske refrene. No taj naglasak na činele došao je ubrzo s Thatcherovom solo točkom, da dobro ste pročitali, netko u 2022. je imao solo bubnjarsku točku u rocku. Bila je to rijetko viđena kretenarija, jer je Thatcher karikaturalno mlatio gong u sklopu sola koji kao da je uvježbao s nekog Youtube tutoriala.
Da stvar bude još blesavija, hrvatski bend Them Moose Rush je u slotu prije Royal Blood na World Stageu prezentirao sve ono što bi jedan bend kalibra Royal Blood koji je došao na INmusic kao ‘next big thing’, trebao imati. No i to je bila zanimljiva usporedba; što znači biti dobar hrvatski proizvod bez reklame, a što britanska bezvezarija s jakim vjetrom u leđa showbussines industrije.
Toliko su me Royal Blood iscrpili da sam jedva čekao otići na bilo što na Hidden Stageu. A tamo su bili Pomelo Chess Society, riječki instrumentalni trojac koji voli spomenuti da su sva tri člana gorljivi ljubitelji šaha. Jesu li Pomelo Chess Society sinoć uglazbili damin ili kraljev gambit, sicilijanku ili skandinavsku obranu bilo mi je sasvim nebitno, jer u svom zvuku imaju ugrađeno dovoljno zahtjevnosti koja ne vrijeđa inteligenciju, uz to su imali i žestine, a njihov gitarist je već u uvodnoj najavi simpatično izvalio: „Mi smo Pomelo Chess Society iz Rijeke i sve ćemo polomit’!“ (lekcija koju gore spomenuti Kerr zasigurno nije našao u tutorialu za frontmene „Kako se uspješno obraćati publici“). I pomeli su. Nisi baš bili kao Mogwai jer više naginju prema elementima math rocka, ali su fino ‘gorjeli’ u izvedbi.
Sleaford Mods su me iskreno rečeno jedini i zanimali te večeri. Nekako, jedini rokeri u glavi od hrpe njih koji su kak’ti rokenrol. Iako bend nikad nisu ni oformili. Sleaford Mods su toliki rokenrol da su tu priču o bendu odjebali u startu, jer niti su mogli, niti su znali išta oko toga kako se formiraju bendovi. Jedino što su htjeli bilo je da mogu bez zadrške srat u mikrofon. I shvatili su da im je tu jedan laptop čisto dovoljan. Ostalo je povijest. No i oni su me razočarali. Ok, djelomično, jer sam kao neki turist htio vidjeti Andrewa Fearna kako nezainteresirano sjedi kraj laptopa i pije pivo dok Jason Williamson ‘nekom jebe sliku’ na mikrofon na svom nimalo razumljivom slengu koji ne bi skužio ni Del Boy. Svašta sam vidio na pozornicama tijekom godina, ali kurcobolja Fearna postala je legendarna, jedini DJ koji se posr’o u tanjur svim DJ-ima jer realno stiska „play“ i „stop“, a između toga ne zna što bi i kud sa sobom.
I onda potpuno iznenađenje kad su izašli na pozornicu. Fearn se pretvorio u Beza iz Happy Mondaysa – nije stao s plesom od početka pa do „Don’t Go“, obrade Yazooa na kraju koncerta. Čak sam mijenjao pozicije da vidim da to nije neki lažni Fearn, dok pravi negdje tužno sjedi u nekom kutku World Stagea i ispija pivo. No ‘Bez’ iz Sleaford Modsa osim što je neodoljivo ličio na Fearna, imao je laptop pred sobom i uspješno stiskao „play“ i „stop“. Tako su bile otpuhnute sve sumnje da to nije pravi Fearn.
Izgleda da ih jako dobro plaćaju za to što rade kad postoji takav nalet entuzijastičnog adrenalina. Koliko vidim sljedeća stanica im je Glastonbury. Kakvi vraški zajebanti. Fearn je ipak na kraju demonstrirao taj stav „najveće rokenrol prevare 21. stoljeća“; sklopio je laptop, stavio ga pod mišku i šmugnuo u mrak. Tko je plesao, plesao je. Tko nije ništa razumio Jasona Williamsona mogao je gledati kako drži plastičnu bocu vode na glavi, ili pak gledati aerobik-bradonju. „Glastonbury here we come!“ Ajd’ bar se netko dobro zajebavao sinoć.
Jer nakon Sleaford Mods zajebancije više nije bilo.
Američki Deftones iz Sacramenta ‘spustili su plugove za ‘duboko oranje’ i preorali cijeli Jarun. I livadu, i drveće, i kukce, i životinje, i ljude, i štandove, i klupe, sve. Naravno, nisu orali strojevima, već svojim alter-metalom s razglasa. Dugo, precizno, glasno, neumoljivo i nemilosrdno. Možda najekstremija završna večer ikojeg INmusica.
Kakve Metallice, kakvi bakraći… S Deftones nema pregovora i razgovora. Svaka pjesma je kao da zgrada pada na vas. I opet, i opet. Jedino su metalci znali uspješno izaći s time na kraj, jer im je poznata drevna vještina headbanganja. Tko nije znao headbengat, ostao je dekapitiran. Samo pravovjerno predavanje monstrumu je pomagalo. Deftones nisu za glazbene turiste. Oni su potpuni opozit Killersima s prve večeri koji se trude svidjeti svima. Deftones kao da su došli sve razoriti. Uz to, sve ostalo im je išlo na ruku. Razglas možda nikad tako kristalno čist i ubitačno glasan na Jarunu.
Grmljavinsko nevrijeme nije došlo, iako su ga aplikacije predviđale. U biti, dobro su predvidjele. To grmljavinsko nevrijeme su bili Deftones.
Saznajte više:
Finale 15. INmusic Festivala – Welcome to the Upside Down
15. INmusic, dan drugi – samo je jedan kralj
Počeo 15. INmusic – večer s tri headlinera
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
