Warren Ellis – šaman oluje

The Bad Seeds su Warren Ellis, za one neupućene. Ellis je taj bend preuredio u orkestar. On je dirigent, on je maestro.

  •  
  •  
Warren Ellis (Foto: Wikipedia)

Uglavnom imaš 10-15 minuta za upoznati nekoga. I to je sve. U prijevodu: sve ih znaš, a jako malo ih upoznaš. Tako izgleda biti novinar koji intervjuira strane glazbenike, bar na ovim prostorima. Može li se doći tako do srži? Pa i ne baš. Sve ovisi o okolnostima, raspoloženju i dakako jeste li već promašili s prvim pitanjem. A i to je česta pojava. U moru takvih zadataka nakon određenog vremena se hrpu toga više ni ne sjećate, nekad ni razgovora s onima koji su vam bili idoli, no neki za koje ste se najmanje nadali i koji su vam često po sili zadatka ‘kapnuli’ u raspored ostave neizbrisiv dojam.

Tražiti neku srž rock and rolla od njegovih aktera može se usporediti s traganjem za mitom kao što su Eldorado ili Sveti Gral. Tražite tu rečenicu ili gestu koja sve objašnjava nesvjesni da možda tražite neobjašnjivo. Svjesni ste magnetizma koji vas tome privlači, kao i bezbroj drugih, ali ni sami ne možete definirati što točno tražite. Nekad ni sam razgovor nije toliko bitan koliko je bitna psihološka igra u trajanju tih 10-15 minuta da otkrijete pokretački nagon, ili možda agoniju, ili pak uvježbanu pozu onoga s kim pričate. Potonje je najčešći slučaj. Nagon je onaj najrjeđi. Nagon zahtijeva razotkrivanje. Velika većina nije na to spremna. Posebno pred novinarom.

No kad god se sjetim Warrena Ellisa, odmah uz njega vezujem nezaustavljivu snagu nagona. Kao da je lik iz nekog Hemingweyevog romana. Mitski primjerak. Jedan od onih za kakve mislite da više ne obitavaju na ovom svijetu.

Upoznao sam ga 30. svibnja 2007. uoči koncerta njegovog benda The Dirty Three u Tvornici kulture koji i nije baš bio bog zna kako posjećen, a vjerojatno sam zbog toga išao na živce nekima u bivšoj redakciji s tim intervjuima s ‘nekim opskurnim likovima’, jer tko će to klikati? Ali to je nebitno.

Nick Cave & The Bad Seeds na 15. INmusic Festivalu (foto: Vedran Metelko)

Ne sjećam se ni o čemu smo pričali, vjerojatno sam koncipirao pitanja da što više priča o Nicku Caveu, kako bi dobio ‘nešto’ za naslov. No kad me lik uzeo u fokus tijekom razgovora, imao sam osjećaj da pričam sa šamanom koji me vodi do arhetipa rocka.

Dojam je bio kao da sam upoznao čovjeka koji je prepješačio australsku pustinju, jeo guštere i kukce i lizao rosu s kamena (ako rose u pustinji uopće ima) i koji je smrt gledao u oči. Survivor iz pripizdine. Netko tko nema dvojbi o smislu života, već netko tko nagonski zna da je život smisao. Pokretač. Onaj koji nezaustavljivo gura naprijed. Onaj koji će za svoj cilj spavati i ispod mosta. Netko tko zna da je svijet zamka, ali se on fajta svakodnevno protiv te zamke bez razmišljanja je li to moguće ili nemoguće. A nemoguće su mu bile i startne pozicije. Violinist u rock and rollu. Gotovo da mu se sudbina cijelo vrijeme kesi u lice, ali on stalno pruža otpor. U situaciji kad se traži trzalica, on ima gudalo. Gdje se cijeni umijeće na šest žica, on dolazi s četiri žice. No tu je taj nagon i fajt koji su ga doveli do toga da je postao najvažniji violinist u rock and rollu. Nema tu jačeg od njega.

U glazbenom smislu, on je isto fantastična pojava. Kao violinist drukčije promišlja rock od primjerice gitarista. O njegovom osjećaju za glazbu možda najbolje govori minijaturna epizoda s jučerašnjeg koncerta Nicka Cavea & The Bad Seedsa na INmusicu. Nick ga je zamolio da odbroji uvodne taktove, a potom je Warren na mikrofon počeo: „Oneeeee, twoooo, threee….“ Poput nekakvog usporenog filma, ali odmjereno i sofisticirano nježno kao da padate na najmekše jastuke. Melodija sama za sebe koja je toliko očarala i Nicka u tom trenutku da ga je zamolio da ponovno odbroji, nakon čega je Warren opet ponovio svoje hipnotičko: „Oneeeee, twoooo, threee….“

Od spomenutog intervjua živim u uvjerenju da je Warren pronašao Nicka, a ne obratno. Na vrhu je ‘prorijeđen zrak’ i tamo često vlada samoća. Oni najbolji često imaju tu sudbinu, a upravo na tom vrhu čovjeku treba jak oslonac. Oslonac da ne padne. Kao što mu treba i oslonac kad je na dnu da se uspne do svjetla. Zašto mislim da je Warren pronašao Nicka? Zato jer je odlučio biti njegov vjerni sidekick, biti udružen s njim, držati mu leđa i zidati mu famu koju zaslužuje – biti glazba jednom od najvećih pjesnika današnjice. Nikad mu ne biti na putu, već kročiti s njim, jer obojica su bili dolje, krenuli iz sličnih pripizdina, ali su svjesni da prema gore mogu samo zajedno. Oni su poput ratnih drugova. Hijerarhija se zna i nikad se ne spominje. O izdaji nema ni govora.

The Bad Seeds su Warren Ellis, za one neupućene. Ellis je taj bend preuredio u orkestar. On je dirigent, on je maestro. Zato Nick Cave & The Bad Seeds zvuče tako da ošamućeno nemate želju za poslušati ništa više nakon njih u festivalskim uvjetima primjerice. Gotovo da živite te trenutke u uvjerenju da je i festival gotov. Kao da ste upravo došli puni dojmova iz posjete Olimpu. Tko vam nakon toga može ponuditi nešto više?

Nick Cave prolazi kroz zastrašujuće obiteljsko razdoblje. Da kraj njega nije Warren Ellis, ta ‘Amazona životne energije’, ta ‘nagonska nuklearna elektrana’, vjerojatno bi se srušio u paklu tuge. I onda kad odete na koncert, od kojih svaki uredno probija dva sata trajanja, onda postaje kristalno jasno kolika je uloga glazbe kao duševne terapije, gotovo nevjerojatna kad je ‘glavni primarijus’ Warren Ellis.

Jer tamo gdje bi netko drugi u njegovoj ulozi išao prema još komornijem i opskurnijem, on napravi nešto što bi se moglo nazvati najvažnijom „rock misom“ današnjice. Tamo gdje bi neki drugi vidjeli prateće vokale, on u takvoj situaciji od troje vokala radi gospel zbor upregnut u rock oluju.

Već godinama je jasno da su Cave i Ellis najvažniji glazbeni tandem današnjice. Oni su Lennon & McCartney naših dana.

Epiloga intervjua od prije 15 godina s Warrenom kristalno se sjećam i danas. Izašao sam iz backstagea Tvornice ne mogavši se osloboditi pitanja u glavi: „Zašto ovaj čovjek nije velika rock zvijezda?“

Drago mi je što odgovor na to pitanje dobijem svaki put kad vidim kako šamanski upravlja olujom koja tutnji iza Nicka Cavea. Kad sam jedan od tisuće skamenjenih od emocija u publici.

Nego, je li netko snimo jučer one fantastične Ellisove “„Oneeeee, twoooo, threee….“?

Saznajte više: 15. INmusic, dan drugi – samo je jedan kralj

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X