17. SARS festival u Sinju – dišpet i srce pobijedili hejt i HEP

Sinjska vojarna zasvijetlila je u mraku okružena svojim planinama u okrilju Cetine i na tri dana festivala postala mjesto za dobre vibracije, unatoč nestanku struje u subotu navečer i nezadovoljstvu koje su eto neki izrazili.

Atheist rap na 17. SARS festivalu u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

Kad god dođem u grad svog ratom prekinutog djetinjstva, sve mi se nekako čini manje, ali ustvari sam samo ja veća, istina ne baš puno. Vojarna mi je uvijek bila blago zastrašujuća kad bih onuda prolazila u vremenima prije rotora. Srećom, skvotirana je i preporođena, pa je nesrećom izgorjela, a ovogodišnji SARS festival odvijao se pred njom, na otvorenom. Posebno u subotu, zračila je životom iako ni zamračena nije izgledala toliko strašno, prije svega zahvaljujući organizatorima koji su nabavili agregate kad je u okolici nestalo struje i potrudili se da se Atheist Rap i Edo Maajka nadaleko čuju.

Nisam bila dovoljno spremna za prve bendove ni prvi ni drugi dan, Limbonaut i Teške osjećaje, tako da sam u subotu bila blago zbunjena mrakom kad sam stigla. Nestanak struje koštao je nastupa Dregermajster ali, poznajući Sinjane i svoje sinjske gene, vjerujem da će se organizatori iskupiti. Jufkamental su me ugodno iznenadili zvukom koji se, kao da su M.O.R.T. i Repetitor napravili bebu (tj. trojke), rodio u Rock Školi Mostar. Kasnije se za vrijeme hedlajnera njihov bubnjar Rijad priključio Mili i s njim odlupao “Buku u glavi”, uz neprikriveno međusobno poštovanje. Uvijek ću skinuti kapu umjetnicima koji svoje utjecaje nose na rukavu, ali ih ne kopiraju. Jufkamental osim toga imaju i svoju žestinu tekstova na vlastitom govoru, bez autotunea. Izgledaju mlado, ali zvuče brutalno ozbiljno i vidi se da znaju što rade.

Jufkamental na 17. SARS festivalu u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

Što nas dovodi do čovjeka zbog kojeg moram intervenirati u svoj raniji tekst o Regiusu, u kojem sam uz Sajsi MC greškom stavila Vojka jer nisam bila dovoljno upućena u nova izdanja regionalne hip-hop scene. Triljski um Grše je daleko iznad. Moguće da je to zato što je imao prednost relativno domaćeg terena – iako su se skoro svi ovih dana u Sinju osjećali kao doma – ali bome, ne može se fejkati brže rime, tečniji flow, zaraznije refrene. U Sinju je počeo sa “Znaš ko je”, “Priko cilog zida” i singlom “Badr Hari” koji ima više teksta nego čitava moja zbirka poezije. Predstavio je album Tillurium, s kojeg moram izdvojiti još i “Toulouse” i “Beng Beng”. Old school, a svježe.

Iskoristit ću priliku da kažem da bih gomilu naših repera najradije dodala u grupu #spasime da možda prepoznaju obiteljsko nasilje kao jedan od društvenih problema. Grše ima oko za bit i izgleda kao da bi imao što za reći o svom okruženju, imajući na umu i sestre koje će to slušati (usp. Edo). Svakako je plus što su u spotu za “Glas ulice” žene moćne, a ne objektivizirane (usp. Vojko).

Grše na 17. SARS festivalu u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

“Non Stop” je s njim izveo jasni i glasni domaćin-gost Padre Pakessa iz sinjskog 6Wilda, a iz Slavonije je došao DJ Klassan, inače techno DJ, što se fino moglo čuti npr. na “Fratellu”. Uz njegove beatove, Grše je pokazao da ima svoju publiku još od III. čina, da je erste klass i da ima talent koji ipak mogu primijetiti oni što nisu zaslijepljeni brzinom. Pojedine stvari malo vuku na mladog Stoku, koji je isto na mojoj ljestvici ovoljetnih lajvova nakon sinjskog debakla prestigao Vojka, pa ono makar po par sitnih stvari: nije imao autotune, bio je sretan, prepoznao je fanove i nije dissao publiku ni organizaciju (a to mu nisu bile jedine prednosti). Možda moja rep-ljestvica (repstvica?) izgleda neobično, ali nema tu neke tuge, a i kad je na prvom mjestu žena, naravno da moram nastaviti s ljestvičarenjem i javiti da je Vojko eto službeno ispao iz Top5. Kad smo kod brojki, kraft pivo 20 kn, voda 10 kn. Radni narod za šankom za 5.

M.O.R.T. na 17. SARS festivalu u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

M.O.R.T.-ovci su kao hedlajneri prvog dana stvarno pomeli. Po mojoj slobodnoj procjeni, bila je najveća gužva dok su oni svirali, ljudi su se opustili, a i oni sami su na stejdžu plesali i, kao i uvijek, uživali u tome što rade. Raspalili su odmah s “Nikotinskom krizom” i “Reom”, a potom malo usporili s jednom “za turiste, na češkom” odnosno “I Don’t Believe in You”, koju su mnogi iskoristili za predah prije “Invalida”. Uz stihove Vladimira Nazora u stvari “Kroz vječnost” i vječnu “Samo se ti smiji”, poznatu i kao “Ko je taj pokemon?” publika se njihala uz zviždanje, ali ovaj put to nije u meni izazivalo susramlje, nego je ispalo jebeno.

John je poznati šarmer, i Ban i Bare i Josipa za 21. stoljeće koji je i na svom domaćem terenu od prvog trena pazio da se svi u publici zabavljaju, uljudno pozdravio i zahvalio na svakom aplauzu, kao da je njime ugodno iznenađen. Kikos i Mile ne miruju ni tren dok sviraju, a Zvrk ne može iznevjeriti i ne dokazati zašto ih ono tonac nije volio. Javljali su se poznatima u publici, čestitali par rođendana, zahvalili organizatorima i odsvirali još seriju od 6-7 stvari s Tužne kocke i “Tango”. Ples je zaživio uz nezaobilaznu i žešću “Ninu” prije koje smo saznali da se protagonistica ubrzo udaje pa eto nije više tako mala kao što je bila u vremenu radnje pjesme. Nastup su počeli privoditi kraju blokom s Odjela za žešće: “Meni se skače”, “Pas” i “Buka u glavi”, a zalili su nas takvom energijom da bi ih publika voljela i da su najgori, a uza svoje znanje teško da će baš takvi biti.

17. SARS festival u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

A onda, kao da mi je htio pokazati da uvik more i gore, dolazi Vojko koji se doslovno prišuljao na stejdž i dok većina ljudi nije ni skužila, kreće “Ne može”, koju je u remiksu ponovio i na kraju koncerta. Pozdravio je publiku i pohvalio Gršu, a prije “Cilit Banga” s nekakvim podsmjehom pitao zašto su svi mirni. Možda zato što do pola pjesme skoro nitko nije skužio da je uopće počeo koncert?

S njim ovaj put nije bio DJ VRH nego sestra DJ Niki Peducci, ali on jednostavno nije bio u elementu. Već na “Zovi čovika” nešto je nedostajalo, možda i zato što je pjesma stvarno zahtjevna s metrikom i promjenama ritmova, a možda i zbog tog početnog stava ili stiha. Nakon nje je sočno opsovao publiku, što i nije bilo previše kul, ali kad su nastupili tehnički problemi bacio je solidan freestyle pa smo skoro i zaboravili na incidentić. Međutim, kad su kabeli popravljeni, krenuo je autotune i “Svaki dan mi je rođendan”, i skužila sam da bi mi bilo draže da je kvar potrajao duže, kao i fristajlanje, samo možda bez psovanja ekipe koja je došla na festival, tonaca i crewa koji namješta kabele, kao uostalom ni ijednog boga, jer time i te psovke gube svoju svrhu i postaju zamorni hejt.

Vojko V na 17. SARS festivalu u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

Izveo je “Kuje i lasere” s istoimenog EP-a, a onda i “Bauhaus” Kiše metaka te “Lovrinac” i “Narodnu” Dječaka koje je publika spremno otpjevala s njim, unatoč daljnjem psovanju i hejterskim vibrama. Nastavio je s (auto)ironičnim hitom “Kako to?” začinjenim s još malo autotunea i vratio se dječačkom “Mekom sranju”, odnosno svojim versovima s dodanom improvizacijom. Uslijedio je prepjev “Svodničin” iz 2006. koji baš i nije poznat sinjskoj publici pa ga je prekinuo prije kraja i najavio “samo hitove”, ali onda je krenuo s još jednim prepjevom, “Dump Around”, i još autotunea, a onda još i semplirane “My Love” Justina Timberlakea (ft. T.I.), kojoj kao da je oduzeo najbolji dio (Justina).

Vojko je bio fakat čudan, moguće zbog preniske ili previsoke količine alkohola u krvi, teško je reći, ali bocu nije puštao. Negdje na pola koncerta, pozvao je ljude iz publike da rade sklekove u zamjenu za majicu, a javili su se klinac od 14 i klinka od 6 godina, koji nisu bili baš revni, a curica po izrazu lica nije imala pojma o čemu govori. Nesvjestan godina, kad je vidio da im treba poticaj, Vojko se spustio i sam napravio par sklekova (pretpostavljam, nisam baš dobro vidjela taj dio, srećom). Kako iznenađujuće, pobijedio je stariji natjecatelj, a Vojko je nastavio s “Popajem”, “Bachom” i “Pastom Italianom”.

Vojko V na 17. SARS festivalu u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

I on je pozvao na stejdž Pakessu, koji je a capella ponovio svoj dio iz budućeg klasika s Gršom, a Vojko se vratio svojim stvarima, “Ceci u Parizu” i “Namazan u Kocki”. Sa stejdža je otišao kako je i došao, nekako pritajeno uz kratko “hvala”, a nakon svirke je za lokalne novine izjavio da se nije zabavio, kao da je poanta svega ovoga da se on zabavi (iako naravno to ne škodi). Prva večer je tako završila uvrnuto, jer mi je izgledalo kao da se dosta ljudi ustvari dobro provelo, a festivalski gledano, Vojko nije bio ni blizu dobre volje kao M.O.R.T. ni dobrog flowa kao Grše, kao ni tekstova kao Ateisti, ni muzike kao Edo. U svakom slučaju je bolji kad se zabavlja.

U subotu sam otkrila svoj poseban talent da uredno vozim kroz grad bez da primijetim da nigdje nema struje. U Vojarni je svijetlio šank te beer-bike koji više sliči na beer-bus, ali je dobrodošla inovacija na festivalu koja se pokazala kao pun pogodak jer je imao svoj razglas. Eto kako nešto što se čini potpuno bespotrebno i kreirano za puku zabavu može ispasti električno srce tuluma kad nas HEP iznevjeri.

17. SARS festival u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

Oko 23:30 Atheist Rap su napokon počeli svirku, a iz publike je zasvijetlila prva od sveukupno tri bengalke koje su zapaljene na njihovom koncertu. Kad se uz zvukove “Wardburg limuzine 2” pojavio beer-bike u kojem je do maločas svirala “Wardburg limuzina”, krenula je šutka, ludilo, pank koncert. Zaredali su “Štrikanje”, “Godinu kulture”, “Sarajevo”, “Momci se vraćaju u grad”, “Pritilend” i “Ha, pu” i predahnuli tek nakon “Zapadne Evrope”, samo da bi predstavili stvar koja je 22. 5. napunila svoj trideseti rođendan “Ora je pravi način da” koju je publika dobro znala, a ja sam u međuvremenu zaključila da je Dr. Pop jedini pjevač u Svemiru koji traži da tonac stiša vokale u monitoru.

Ludilo je nastavljeno uz prvu “Wardburg limuzinu”, “Više ništa nije isto” i “Letnji hit”, a kad su Radule i dr. Pop pokušali najaviti “Ne bi bilo fer” i podijeliti kako dok su kući, sanjaju o putu, a dok su na putu, sanjaju kuću; iz publike su spontano još jednom zapjevali refren “Više ništa nije isto”, na opću radost svih prisutnih. Nakon “Fatamorgane” i logičkog slijeda “U zmajevom gnijezdu” (a.k.a. “Radule”) i “Dr. Pop”, završili su svirku legendarnom “Grill 13” i improvizacijom u kojoj su se predstavili, jer su Ateisti i Aca i Leki i Zlaja i roudiji, a ne samo Radule i Saša. Ne sumnjam da sam izostavila koju stvar sa setliste, bit ću detaljnija ove jeseni, kada u zagrebačkom Bogaloou očekujemo njihov slavljenički koncert, a 30 godina proslavit će u istom điru i u Splitu.

Atheist rap na 17. SARS festivalu u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

Atheist Rap bio je prvi, a sigurno ne i zadnji put u Sinju. Dr. Pop je na početku zahvalio organizatorima i obznanio da su putovali “skoro 12 sati, i više” i da su ručali “ko ljudi, i više” da bi došli svirati i da ih neće u tome spriječiti nekakva sitna elementarna nepogoda poput nestanka struje. Kasnije je ishvalio organizatore i izreklamirao lokalnu konobu, kako i priliči. I on i Radule vole pričati s publikom, jednako i prije i nakon svirke, i da će se momci-dede rado vratiti u grad pod Kamičkom, u najmanju ruku, na spizu i da popričamo po jednu.

Prije nego je Edo počeo s toplinom rođenog šoumena, na pozornicu se popeo Mario koji je u ime udruge SKUP kao jedan od nekadašnjih pokretača, a današnjih posjetitelja, zahvalio organizatorima Anti i Ivanu koji su sastavili line up s kakvim teško može biti dosadno, a usto su izmislili struju u subotu navečer. S takvom organizacijom, posjetiteljima nije problem istrpjeti čekanje i vratiti se na svirku kao da se ništa nije dogodilo. Njih dvojica zahvalili su ljudima koji prate SARS već 17 godina i sudjeluju u radu udruge SKUP. U sekundi se na stejdžu stvorio Edo, i on po prvi put pozdravio Sinjane i kolegijalno zatražio još malo buke za Ateiste.

17. SARS festival u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

U gluhoj ljetnoj noći, kad bi se u nekom drugom gradu od svih tih strujnih i ateističkih šokova možda i umorili, Sinjani su uz Edu odskakali, odplesali i bez predaha odmahali svoje. Edo je div, a s bendom zvuči odlično. Na gitari Yogi Lonich, na basu Mario Rašić, na klavijaturama Toni Starešinić, te na bubnjevima Mirsad Dalipi, predvođeni Edom došli su da potrgaju i to su i napravili.

Krenuo je žestoko s “No Passaran” uz ne-nostalgično prisjećanje na redukcije devedesetih i napomenu da je Sinj neodoljivo blizu granice s BiH, za slučaj da netko nije skužio da smo svi ista raja. Nastavio je sa “Saletovom osvetom” i pohvalio se da je i on vozio svojih 9 sati do Sinja, zahvaljujući zastojima na granici i onima koje je izazvao nestanak struje, a onda nas upitao “Jesmo l’ sami?” i najavio je i da će svirati nove stvari, za koje su “trenirali” u nadi da će se svidjeti Sinjanima, te nas počastio pjesmom “Bolje je bolje” (nažalost bez Yaye). Edo je bio i ostao u Top5 moje repstvice, a osim skilla, svojom zaraznom energijom pokazao mi je da bi mi bilo dobro da pripazim koje savjete dajem u tekstovima, jer su nekad upravo festivali odlična mjesta za promociju novih albuma.

Edo Maajka na 17. SARS festivalu u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

Nije nam ostao dužan najveće hitove “Trpaj”, “Mater vam jebem”, “Pržiiiii” ni “Prikaze”, a koncert je završio megahitom “No Sikiriki”. Edo se u Sinju neprestano družio s publikom, koja je na momente spontano skandirala “Edo, Edo”. Funky ritam nastupio je uz “Dolazim i odlazim”, koja ima cajka refren, ali ne može biti loša kad u njoj spominje i žene i šamare, ali u feministkinjama prihvatljivom kontekstu. Predstavio je i nove “Put u plus”, “Ti meni ništa”, “Izdajničko kolo”, koje su Sinjani odlično prihvatili, a on im je bio vidljivo zahvalan i posvetio jazzy freestyle o svojim iskustvima u alkarskom gradu prije istinite “Sve prolazi”. Na kraju je pun milosti zamolio da ga Sinjani pozovu opet. Za razliku od Ateista, ostalo mu je i par minuta za bis i još jednu stvar, “Paniku”, i iskoristio je svaku sekundu.

Kad ljudi uživaju u tome što rade, ne moraju se bojati da će izgubiti publiku. I Edo i Ateisti, kraljevi koji ni u desetljećima rada nisu odbacili svoj zvuk, sigurno će se opet doći u Sinj, jer znaju da će im se tamo respekt vratiti stostruko. Kao neki jazz majstor, Edo je u sakou dobro razgibao Vojarnu i podsjetio nas kako izgleda stasali društveno angažirani rep u nas. Njegova “Draga moja vlado” savršen je primjer. Tijekom nje Sinjani su pokazali da znaju da nema granica, osim kada su u pitanju vertikalne društvene podjele, i s njim u glas poslali poruku političarima i parlamentu, a koja je bila pravo sinjska, od srca.

Edo Maajka na 17. SARS festivalu u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

Takva (možda vulgarna, ali iskrena) pozitiva činila mi se kao dobar način da zaključim svoj dio posjeta SARS-u pa se treći dan u rodnu grudu nisam vraćala, jer sam se ipak posvetila pisanju ovoga svega, ali oni koji su bili znaju da su predstavljena kraft piva, a svirao je Tony Rose. Bio je dostupan i live stream koji sam također propustila. Jebiga.

Gledajući ukupni dojam 17. SARS-a, mogu donijeti samo opći zaključak: je li to dalmatinski dišpet ili samo obična reakcija, ovisi o perspektivi. Ono najluđe desilo se van programa festivala, s hejtanjem publike. Ako ste preživjeli do ovog dijela teksta, možete sami donijeti zaključke o kvaliteti ekipe koja je ovaj vikend u Sinju nastupila i atmosferi koja im je pripremljena. U tom društvu Vojkov nastup izgledao je zaista kao da mu je ovo prvi koncert, a njegov istup paradoksalno nije ni vrijedan spomena. Prije i poslije njega bili su i muzičari i MC-i koji svoju muziku čak i kad se zajebavaju shvaćaju ozbiljno. Vojko je tu došao s gomilom autotunea

17. SARS festival u Sinju (Foto: Milan Šabić / SARS Festival)

Ali, ne – nije ni autotune bio glavni problem. Glavni problem je bilo jebeno hejtanje, i to ne hejtanje samo po sebi, što je bilo jasno s Gršom i Edom, ma i ostalima (nije ovo crkveni zbor), nego spuštanje svojoj braći i sestrama, i djeci u publici. Baš ne-kul. I sad, možete mi zbog toga poput mnogih bez ikakve uvrede reći da sam bitch kad skužite da mi je najružnija istina je bolja od najljepše laži. Svejedno. Jasno je tko se u Sinju istinski zabavio, a tko nije – i zašto.

Zadnje od Reportaža

Za Beograd

U ponedjeljak smo starci i ja odlučili otputovati u Srbiju. Malo je
Idi na Vrh
X