20 najboljih albuma u 2020. by Velimir Grgić

Velimir Grgić jedan je od najagilnijih dugogodišnjih izučavatelja pop kulture, ujedno i moderni renesansni čovjek; autor brojnih književnih naslova o filmu, glazbi i pop fenomenima, scenarist dokumentarnih i igranih filmova, te tv serija. Kad mi je kratko javio da bi baš mogao napraviti godišnju glazbenu listu ‘jer nije dugo’ za Ravno do dna, malo je reći da sam se osjećao ugodno počašćenim. Lista koja slijedi je djelić Velimirove osebujnosti. Ona u sebi nosi misiju kojoj je on oduvijek bio posvećen, a to je širenje percepcije i vidika izvan često skučenih okvira (naše) okoline. Stoga uživajte u ovim ponuđenim naslovima, možda se preko blagdana zakvačite na nešto s ove liste o čemu niste ni sanjali da vam se u glazbenom smislu može dogoditi – Zoran Stajčić, urednik portala.

20 najboljih albuma u 2020. by Velimir Grgić

Osim što smo – u godini u kojoj se svijet zaustavio i privezao nas uz internet – imali malo više vremena slušati glazbu, 2020. je bilo jako, jako puno dobrih albuma. Neki albumi, poput Hwasa “Maria”, Jassie Reyez “Before Love Come To Kill Us”, The Microphones “The Microphones in 2020”, Drake “Dark Lane Demo Tapes”, Pop Smoke “Meet The Wo 2”…, također su zamalo upali u Top 20 pa ih spominjem ovdje da upotpunite playlistu, ako želite još.

Ali 20 najboljih u 2020. svakako su:

20. Loski “Music, Trial & Trauma: A Drill Story”

Loski ‘Music, Trial & Trauma: A Drill Story’

Drill nije samo soundtrack novih britanskih urbanih generacija, sociološki fenomen i prva zabanjivana scena nakon UK Garagea i kaosa sa So Solid Crew – drill je i vrelo genijalnosti brit-gangsta rapa, kreativnosti klinaca zarobljenih u londonskim mamuticama. Loski, član kolektiva Harlem Spartans koji je sve zajedno natukao preko 100 milijuna streamova, a putem izgubio nekoliko članova zbog groblja i zatvora, i sam je trenutno u zatvoru zbog posjedovanja oružja. Ipak, u međuvremenu je uspio objaviti ovaj album. Dokument vremena, ali i uzbudljiva drill kronika londonskog betona i asfalta.

19. Actress “Karma & Desire”

Actress ‘Karma & Desire’

Actress je Darren J. Cunningham, a njegov “Splazsh” je prije deset godina magazin Wire proglasio albumom godine. Eto ga desetljeće kasnije s novom zbirkom ambijentale, disca i tech housea, objavljenom za legendarni Ninja Tune.
Odličan je i mixtape “88”, koji je Actress objavio prije albuma.

18. Sylvie Simmons “Blue on Blue”

Sylvie Simmons ‘Blue on Blue’

Legendarna glazbena novinarka napisala je epohalnu knjigu o Leonardu Cohenu, a onda u pedesetima postala glazbenica i počela zvučati kao – ženski Leonard Cohen. Prvijenac “Sylvie” objavila je 2016., a “Blue on Blue” njezin je dugi album, komad emotivne akustike koja funkcionira kraj kamina, koliko i na plaži u suton.

17. Rico Nasty “Nightmare Vacation”

Rico Nasty ‘Nightmare Vacation’

Ono što je nedostajalo glazbi 2020. jest nova žena koja reži u mikrofon. Rico Nasty, reperica koja je SoundCloud karijeru započela prije šest godina, dogurala je do svog službenog studijskog debija “Nightmare Vacation”, koji jasno demonstrira što misle kada kažu da se njezin žanr zove “sugar trap”.

16. 21 Savage and Metro Boomin “Savage Mode II”

21 Savage and Metro Boomin ‘Savage Mode II’

Gucci Mane je imao Zaytovena, a 21 Savage vezao se za mladog Metro Boomina, s kojim sada nastavlja tamo gdje je stao s prošlim albumom. Istina, nije tako dobar, inovativan i efektan kao prošli, ali i dalje je to solidan trap mračnjak, u godini kada je bilo previše zavijanja na autotuneu, a premalo pištolja.

15. Emma Ruth Rundle & Thou “May Our Chambers Be Full”

Emma Ruth Rundle & Thou ‘May Our Chambers Be Full’

Emma rokija već desetak godina, baš kao i eksperimentalni sludge-doom metalci Thou. Nakon desetljeća, našli su se zajedno da ozvuče jesen svojom veličanstvenom glazbom za sprovode i seks vještica pod punim mjesecom.
Odličan je i album obrada “A Primer of Holy Words”, koji je Thou također objavio ove godine.

14. Kassa Overall “I Think I’m Good”

Kassa Overall ‘I Think I’m Good’

Zvali su ga rap jazz i kantautorskim hip hopom, a činjenica jest da je album ovog bruklinskog “rap-džezera” savršen most između “bijelo-studentske” indie scene i “urbano-crnačkog” hip hopa, R&B-ja i soula; susret učionice i asfalta, atmosfere i storytellinga kakav je mogao nastati samo sada, odražavajući eklektični duh vremena na najbolji mogući način.

13. Open Mike Eagle “Anime, Trauma and Divorce”

Open Mike Eagle ‘Anime, Trauma and Divorce’

Povijest glazbe o razvodu bogata je i slavna, a ekipi u kojoj se nalaze Willie Nelson i Bob Dylan pridružio se i Open Mike Eagle, s jednim od inovativnijih i zabavnijih pristupa mentalnoj terapiji pjesmama. “Anime, Trauma and Divorce” je jedan od neobičnijih rap albuma godine, vjerojatno zato što je Open Mike Eagle ne samo čikaški reper, nego i komičar koji zna pronaći balans između zajebancije i tjeskobnog ludila.

12. OOIOO “Nijimusi”

OOIOO ‘Nijimusi’

Od sredine devedesetih pa sve do danas, japanski eksperimentalni rockeri nisu ustupili niti pedlja kompromisima pa su hrabro nastavili kreirati prekrasan kaos na samim marginama glazbenog zdravog razuma. Srećom, jer “Nijimusi” je zaigrano, prekrasno dijete struje svijesti koja pluta između cartoon popa, buke, indie plesnjaka i zanosne psihodelije.

11. Tricky “Fall To Pieces”

Tricky ‘Fall To Pieces’

Mračni, mračni Tricky otkriva dušu nakon smrti djeteta. Nažalost, očito se morala dogoditi stravična tragedija da bi ovaj pionir bristolskog trip hopa snimio jedan od najkoherentnijih i svakako genijalnijih albuma u novijoj fazi svoje karijere.

10. Z.O.A. / Boris “Refrain”

Z.O.A. / Boris ‘Refrain’

Bogovi japanskog eksperimentalnog rocka, noisea i ambijentale udružili su snage s veteranima japanske industrial i prog-rock scene – Boris i Z.O.A. (točnije, Seiichiro Morikawa, koji je Z.O.A. osnovao još ‘84) donose jednu raskošnu simfoniju dugu 33 minute, ujedno i jedan od razloga zbog kojeg su izmišljene slušalice.

9. Jim O’Rourke “Shutting Down Here”

Jim O’Rourke ‘Shutting Down Here’

Genijalnoj godini za ambijentalnu glazbu i eksperimente pridružio se i legendrni O’Rourke, čikaški post-rock i ambient eksperimentator koji već godinama živi u Japanu, što se itekako čuje na ovoj ploči, njegovoj najosobnijoj do sada – s obzirom da u 33 minute uspijeva proslaviti godišnjicu tihim putovanjem u samo srce Zvuka te odati počast Groupe de recherches musicales (GRM), pariškom glazbenom studiju za field recordings i noise, koji mu je promijenio kreativni život nakon prve posjete 1990. godine.

8. The Necks “Three”

The Necks ‘Three’

Avangardni jazz trio iz Australije i njihove monumentalno atmosferične pjesme ogoljele na klavir, bas i bubanj, koji u kombinaciji doslovno induciraju trans. Za razliku od albuma “Body” iz 2018. koji ima jednu pjesmu, “Three” ih ima čak tri. Slušaju se cijelim tijelom, kao neka vrsta ritualnog ispraćaja jeseni i pozdravljanja zime.

7. Sparkle Division “To Feel Embraced”

Sparkle Division ‘To Feel Embraced’

Tko bi rekao da će najspominjanije ime na ovoj listi biti William Basinski, ali majstor ambijentalnih dronova ove je godine bio iznimno produktivan i po prvi put iznimno raznolik – tako je uz “klasičnog Basinskog” i vokalni solo projekt objavio i ovu suradnju s Prestonom Wendellom, partnerom u pješčaniku, s kojim se zaigrao oko jazza, psihodelije, digitalnog funka i disca. Na svoj, naravno, poseban način uronjen u dobar stari vaporwave i 80’s koktel mjuzik na cracku.

6. Boldy James & The Alchemist “The Price of Tea in China”

Boldy James & The Alchemist ‘The Price of Tea in China’

Puno se više govorilo o “Alfredu”, suradnji Alchemista i Freddie Gibbsa, ali iskreno, ova manje razvikana suradnja puno je više pumpala iz mojih zvučnika tijekom 2020. Produktivni kralj starim soulom okupanog head noddinga i detroitski reper čiji je ovo prvi regularni studijski album nakon sedam godina repanja savršeno zvuče zajedno. Inače, najbolja stvar koju je Alchemist ove godine objavio jest EP “Fantasy Island” za Jay Worthyja, ali to je kao službeno EP/mini-album (sedam pjesama u cca 17 min.) pa ga nisam uvrstio u listu, ali evo linka i za njega pa što ne bi poslušali još malo dobre glazbe. 🙂

5. William Basinski “Lamentations”

William Basinski ‘Lamentations’

Kralj ambijentalnih tapeova ove je godine bio iznimno produktivan pa je tako uz sparkle division i samizdatog albuma s vokalima “Hymns of Oblivion”, stigao objaviti i ono u čemu se najbolje snalazi – briljantan komad hipnotičke LP ambijentale, kolekciju lamentacija nad gubicima svih vrsta, onako kako je njegov epohalni “The Disintegration Loops” (2003-2003) oplakivao “izgubljeni New York”.

4. Nicolas Jaar “Cenizas” / “Telas”

Nicolas Jaar ‘Cenizas’ / ‘Telas’

Svaki put kad Nicolas Jaar izbaci nešto novo, to je u osnovi praznik, a i ima taj element božićnog iznenađenja, jer nikada ne znaš kako će to zvučati. Techno, ambijentala, jazz, trance, klasika ili disco? Srećom, “Cenizas” i “Telas” zvuče kao sve to, ali i kao ništa od toga i ništa drugo na svijetu, već kao jedan i jedini Nicolas Jaar.

3. John Carroll Kirby “Conflict”

John Carroll Kirby ‘Conflict’

Producent, pijanist i kompozitor ove je godine objavio dva albuma – “My Garden” onaj je popularniji, nešto više oslonjen o klasični, raskošniji downtempo. “Conflict” je tiši, intimniji, razorniji, savršeniji.

2. Salem “Fires in Heaven”

Salem ‘Fires in Heaven’

Kakav povratak očeva witch housea! Jedan od najboljih mikro-žanrova u žanrofilijskom novom mileniju odradio je svoje prije desetak godina, a malo tko je očekivao da će se stvar zadržati na životu deset godina kasnije. I to kakvom životu – Salem zvuče kao zombiji koji se noktima drže za ivicu života, ali i kao defibrilator upokojenog žanra, na najbolji mogući način. Trio je u međuvremenu postao duo, a pripomogao je Shlohmo, IDM ikona i dežurni novi “remikser” hitova, koji je zaslužan za to što su pjesme s “Fires in Heaven” i dalje u starom žanru, a opet isproducirane tako razorno svježe i raskošno.

Slušati u paketu s mixtapeom “STAY DOWN” za potpuno iskustvo koračanja po paralelnom univerzumu močvarnih screw-voodoo halucinacija.

1. Mino “Take”

Mino ‘Take’

Kad nema G-Dragona, poslužit će i Mino – bio je to prvi komentar nakon susreta sa singlom, remek-djelom “Run Away”, vjerojatno najboljom i najkompleksnijom K-Pop, hip hop/pop pjesmom objavljenom 2020. Ali već nekoliko dana kasnije, posebno dolaskom ostatka novog materijala, postalo je jasno da je Mino puno više od punjenja rupe do povratka “Kralja K-Popa” – ogroman, jedinstveni talent na sceni koja inače šalta između pjevanja, repanja i plesanja s lakoćom nepoznatom zapadnoj hemisferi. Njegov je “Take” ne samo najbolji K-Pop i hip hop album 2020.,nego i jedinstveno vrelo inovacije u kojem će se itekako umakati generacije koje dolaze.

Putanja karijere ove mlade korejske rap i pop ikone je istinski nevjerojatna – od 2011. do 2013. debitirao je u grupi BoM pjevajući balade, a onda se prijavio u survival/reality show “WIN: Who Is Next”, čime je postao članom mega-velikog boy benda Winner, a od 2016. i član hip hop grupe MOBB. Naravno, to nije apsolutno ništa čudno – članovi najvećeg boy benda u suvremenoj povijesti, korejskih giganata BTS, vode savršene rap karijere kao MC mitraljezi paralelno s teen i pre-teen hitovima u matičnom bendu.

Ali Mino se posljednje dvije godine počinje sve više profilirati kao solo izvođač – reper, prvo nastupima u natjecateljskim showovima za MC-je, a onda i albumom “XX” iz 2018.

“Take” je prekretnica. Svježi sound, friški stav, inovativna produkcija, kirurški savršeno repanje, zvuk i stil 21. stoljeća bez milosti i konkurencije.

Saznajte više:

Najbolji strani albumi 2020. godine

Najbolji domaći i regionalni albumi 2020. godine

Zvuk dvadesetih – 10 najvažnijih debitanata 2020. godine

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X