21. dodjela Porina – Suze nam stale na put

Jedino što se sa sigurnošću može reći za 21. dodjelu Porina, tog Svetog Grala glazbene produkcije – kako su ga najavili voditelji dodjele Iva Visković i Marko Tolja, jest da su svi odahnuli kad je završila.

21. Porin

Napetost je cijelo vrijeme bila prisutna i na malim ekranima, no ne zato jer je uistinu tako bilo osmišljeno i režirano, već stoga što se osjetilo da se svakog trenutka sve može srušiti kao kula od karata. Stoga je uvodno šunjanje voditelja u stilu „Mission Impossiblea“ kako bi ‘ukrali’ staklenu statuu od tri i pol kile težine sasvim slučajno pogodilo to ozračje.

Jer cijela konstrukcija je opasno bila načeta već na samom početku kad su Lada Furlan Zaborac iz Bambi Molestersa i Filip Dizdar trebali grupi Quasarr i Josipi Lisac uručiti Porina za najbolju vokalnu suradnju. Stajali su tako na pozornici i čekali da se pojavi netko, ali od Josipe i Quasarra ni ispričnice, ni razglednice, da bi sve bilo naglo prerezano nastupom Jelene Rozge i njenom pjesmom „Nirvana“ čiji tekst je tako naglašavala da sam jedva razumio taj njen hrvatski, dok je u a la Beyonce kostimu izvodila neku čudnu i oskudnu koreografiju sa stolcem. Aplauza nakon toga gotovo da nije ni bilo (ili ja imam stvarno lošu kramu od televizora), samo se kamera zaustavili na Radojki Šverko koja je u prvom redu ozbiljnim pogledom ispratila laureatkinju za hit godine.

Praksu nepojavljivanja prilikom dodjele nagrada su tijekom večeri, i to onih glavnih za hit godine i album godine, pored Josipe Lisac i Quasarra imali i Marko Perković Thompson i Oliver Dragojević. Iz čega se počinje nazirati nova praksa dokazivanja (ili potvrđivanja, kako vam drago) vlastite veličine u hrvatskom glazbenom mikrokozmosu. Već sad je to neki opasni oksimoron cijelog događaja, a što će tek biti u budućnosti, ako se nastavi, teško je reći. To je ujedno i najočigledniji znak koliko je dubok procjep krize u kojem se Porin kao ‘Sveti Gral glazbene produkcije’ nalazi. A da se ne govori kako u dvorani Hypo centra kamere nisu uhvatile niti jednu glazbenu zvijezdu koja se tamo slučajno zatekla, a da primjerice nije imala niti jednu nominaciju ove godine. Nema ni te znatiželje, ni tog ‘must see & must be seen’ poriva. A što to onda govori o važnosti?

Umjesto da se radi o epicentru glazbenog događanja, činilo se da je sve minorizirano, posebice vođenjem Ive Visković i Marka Tolje koji su još najviše pjevali od svih, te glumili neke vodviljske uloge koje su kao trebale biti smiješne. Kao da je u pitanju neki njihov talent show. Pojavljivanje glumaca i TV voditelja u ulozi proglašivača pobjednika (Mešin, Šovagović, Šulentić, Ćurlić, Kolar i opet(!) Visković i Tolja) samo je pojačalo osjećaj zbrke i manjka glazbenog kadra za tu ulogu. Kao da odjednom nema dovoljno glazbenika u Hrvatskoj za taj nimalo težak angažman otvaranja koverte. Valjda bi identičan auzmeš izazvalo pojavljivanje Tonija Cetinskog ili Gibonnija na dodjelama nagrada Hrvatskog glumišta. A čak su i glazbenici (već tradicionalno) bili u dvostrukim ulogama – Davor Gobac je malo primao, pa malo dijelo Porin, a između toga i nastupao, kao i Ivan Dečak, Remi, Aljoša Šerić

Što tek reći o suludoj odluci da pop izvođači nastupaju u dvorani, a rokeri i reperi na nadstrešnici Hypo centra? To su nemogući uvjeti za tonske majstore koji rade BBC-ijev „Jools Holland Show“, a kamo li za ove naše HTV-ove ‘majstore isušivanja’ vokala – ožedni čovjek samo od slušanja svih tih pjevača i pjevačica čiji glasovi zvuče kao da će svaki tren dobiti napad astme. Kao da su zatvoreni u gluhu komoru. Zvuk iz dvorane je zahvaljujući orkestraciji i akustici prostora još imao kakvog takvog ‘safta’, ali ono sa strehe se moglo jedino protumačiti kao subverzivni rad prema onima koji ne pripadaju estradi i koji u pravilu na koncertima zvuče bolje od estrade. Katastrofano su zvučali svi od reda: Psihomodo Pop, Markiz, Elemental, Pips Chips & Videoclips i Vatra i to samo zato jer je kompletan zvuk tehnički gledano, a time i ugođajno bio loš.

Sama podjela Porina bila je pa gotovo po principu da se nitko ne uvrijedi. Nitko nije one druge ‘potukao do koljena’ i napustio dvoranu s naramkom statua. Kad su Silente dobili Porina za debitanta, gotovo je pa sigurno bilo da im je to utješno jer su neočekivano dospjeli u finale za hit godine u kojem nisu imali šanse spram Thompsona i Rozge, jer je poznat ukus mase i da je politika kod nas u svim porama društva, pa tako i u glazbi. Kad su Pipsi dobili Porina za rock album godine, također se pokazalo iluzornim da će ga dobiti i za album godine. Jedino je Massimo, što je također bilo za očekivati, dobio za najboljeg pjevača godine, te na kraju zajedno s Predragom Martinjakom za pjesmu godine tj. za „Suze nam stale na put“.

Najuzvišeniji dio večeri bila je dodjela Porina za životno djelo Radojki Šverko. Već je u kolažu isječaka iz njezine dugogodišnje karijere, u kojoj se rijetko kojeg žanra nije dotaknula, bilo jasno da dolazi iz nekog drugog vremena kad je glazba bila uistinu važna i kad nije bilo potrebe kamuflirati je u jalove vodvilje i kad su te pjesme imale i internacionalne odjeke, ukratko kad se radilo ozbiljno i predano i kad se pazilo da kukolj ne uđe u žito. A onda njezina reakcija kad joj je nakon poduže (ali nimalo nezanimljive anegdote) Pero Gotovac uručio nagradu. Činilo se da je za nju taj Porin imao najveće značenje. Nije to bio trenutak za lakonsku šalu. „Idite češće na tuđe koncerte kolege glazbenici, da se bolje upoznate i da se više volite“, izjavila je Šverko tada i time upravo poentirala nad suštinskim problemom naše jadne i razjedinjene scene pune klanova i umišljenih veličina koje, kako se to u glazbenom žargonu kaže, ne mogu dobaciti ni preko Šentilja. Jer tko može reći da ona nije u pravu, ako na ‘Sveti Gral glazbene produkcije’ koji se održava jednom godišnje ne dolaze ni sami laureati?

To naravno povlači i pitanje glasačkog tijela Porina i glomaznog sistema koji iz godine u godinu nosi sve slabije rezultate. Sve se više začahurujemo i sve se manje prati što se u glazbi događa, ako se gleda upravo na cjelokupni dojam Porina za koji se više ne zna ni u kojoj je godini. Neka je Oliverova „Tišina mora“ album godine, ali da je i pop album godine to je apsolutni nonsens, kao što je nonsens da je EP „VT“ Vatre album godine u kategoriji alternative glazbe. Jesmo li u 1999. ili u 2014.? Kad je to Vatra bila alternativni rock? Oduvijek je bila rock tj. pop rock. Kao što je i glazbeno neukima jasno koliko netko mora ‘iskakati iz svake paštete’ u sezoni da bi imao pop album godine. A naš Oliver uredno pola godine provodi na brodu i lovi ribu, a kad dotakne tlo to je u Veloj Luci. I tako već godinama. Snimi tu i tamo neki album iz gušta i onda puf! – Porin za pop album godine! Vrijeme je za Porin očigledno potpuno stalo.

Jedino za čim se ove godine jurilo za holivudskim trendovima bio je selfie voditeljskog para zajedno s Mešinom i Šovagovićem na kraju dodjele. Pa to je da ti suze stanu na put.

Zadnje od Komentar

Idi na Vrh