Nitzer Ebb, Tangerine Dream, Christian Death, Cassandra Complex, Creepshow i Still Corners – od EBM-a do dreampopa.
“Stvarno moraš doći na EBM warm-up večer prije početka WGT-a, odličan je tulum”, rekao mi je prije puta kolega novinar koji prati festival već godinama. Nije mi to bila namjera, jer četvrtak je nulti dan, sljedeći dan, u petak, treba rano po akreditacije, počinju koncerti, imam planove. Pa dobro, idem provjeriti – u dvorani Felsenkeller ogromna je gužva, svi su nabrijani i još odmorni, nema zraka ni ventilacije, sviraju švedski SPARK!, pa belgijski Dive. Ne baš melodični žestoki EBM industrial u velikoj natrpanoj dvorani zagrijao je publiku toliko da je proradio alarm i na neko vrijeme sve su nas izbacili van. I tako je počelo 28. izdanje Wave-gothic-treffena u Leipzigu.
Industrial je samo jedna od mnogih vrsta glazbe koja se pušta, sluša i naravno izvodi na Wave-gothic-treffenu. Službeno, sve se to zove gothic, s dodacima: EBM, industrial, ambient, neofolk, synthpop, goth-metal, post punk, itd, itd.
WGT je formalno počeo u petak 7. lipnja u pet popodne u parku Clare Zetkin tradicionalnim viktorijanskim piknikom – park otprilike kao Maksimir, s jezercima i vodoskocima, a oko njih gigantski teatar s tisućama ljudi, velika većina u fantastičnim opravama, kako iz daleke prošlosti (srednjevjekovna tematika) tako i iz distopijske budućnosti (cyberpunk). Od grickanja grožđa i kolača na stolčićima znojeći se pod teškim perikama, do mahanja krilima u anđeoskim opravama, svatko ima svoj show. I za sve te maštovite outfite treba se potruditi, šivaju se i nabavljaju mjesecima. Ili se može i jednostavnije pa umjesto kupovine skupe crne krune za nekoliko stotina eura – napraviti vlastitu od štapića za roštilj, obojati je i dodati joj cvijeće, kao što nam je pokazala Beograđanka Jovana.
S viktorijanskog piknika uvečer se svi polako sele prema Agri, sajamskoj dvorani koja je srce WGT-a.
Na Agru upućuju i natpisi na tramvajskim stanicama i oglasi u tramvajima. „Dobro došli u Leipzig i na WGT dragi posjetitelji,“ piše na ekranu na stanici odmah kraj rasporeda dolaska tramvaja. „Do Agre vozi tramvaj broj 11, želimo vam dobru zabavu!“ Gradska vlast cijeni 20 tisuća u crno odjevenih posjetitelja festivala – nije ni čudo jer od njih zaradi po 4 milijuna eura godišnje.
U Agri, ogromnim prostorom od koncertne dvorane, po dvorištu uz štandove s hranom i pićem mile tisuće ljudi obučene u crno, kožu, lateks, čipku, perje, PVC i sve ostale zamislive derivate navedenog. Prvu večer headlineri su White Lies, britanski post-punkeri koje smo više puta gledali u Zagrebu. Kombinacija poznatih starih stvari i novih pjesama ipak nije previše zagrijala više tisuća prisutnih.
220 izvođača bilo je na programu ove godine, a Agra ugošćava samo najpoznatije. Ostali nastupaju u brojnim lajpciškim klubovima i koncertnim dvoranama. Ulaz je besplatan uz festivalsku narukvicu (karta za cijeli festival je bila 130 eura) i svake se večeri može birati bar 10 mjesta s koncertima, slušaonicama i after partyjima. Prvu večer, moj je izbor bio Noel’s Ballroom, drveni bar s tapetama na zidovima i večeri posvećenoj grupi The Cure koju ćemo uskoro gledati na INmusicu i konačno prvi put u Hrvatskoj.
Na kraju izlaska – ili pred jutro – svi putevi vode u tvrđavu Moritzbastei gdje na više floorova glazbu (uglavnom elektronsku i industrial) puštaju DJ-evi iz cijelog svijeta, polugoli mladići i djevojke plešu satima, u prolazu vas dama u korzetu ošine lepezom, a visoki grmalj metar dugačkim crnim dreadlocksima.
Ne sastoji se WGT samo od bučnih koncerata – ima tu i besplatnih kazališnih predstava, izložbi, performansa. U večernjim satima decentno odjeveni ljubitelji klasike zajedno s ekscentričnim posjetiteljima WGT-a gledali su “Čarobnu frulu”, “La Traviatu”, Wagnera, na posebnim koncertima obrađivale su se glazbene teme iz “Gospodara prstenova” i “Igre prijestolja”. Na opereti “Madame de Pompadour” grad je osigurao 50 mjesta za posjetitelje festivala, potrebno je bilo samo pokazati narukvicu. Dva reda ispred nas sjedila je dama od sedamdesetak godina s festivalskom narukvicom, ogromnom bijelom perikom i nabranom haljinom kao da je suvremenica slavne francuske kurtizane iz 17. stoljeća čiji se život odvijao na pozornici.
Nakon kazališta na drugi kraj grada i nešto posve drugačije – u Agri je nastupao britanski Nitzer Ebb, veterani EBM-a koji su raspametili desetak tisuća prisutnih. Starije hitove, poput “Join the Chant” stare tridesetak godina, oplemenili su novim aranžmanima, plesalo je staro i mlado – osim onih modnih mačaka u toliko visokim petama da su mogle (i mogli) samo stajati i zibati se na mjestu.
Na terasi pijem pivo (4 eura) s njemačkim parom – oboje su u šezdesetima, Micha je građevinski inženjer, ima crno nalakirane nokte, crnu vojničku kapu i EBM crno odijelo s kravatom. Njegova supruga Marie je kućanica, odjevena je u cyberpunk odjeću s šarenim plavo-sivim cijevima umjesto kose i povjerava mi kako odjeću nabavlja preko interneta na sniženjima. Posljednjih šest godina dolaze s odraslim sinovima. Kad ih pitam što kažu njihovi prijatelji kad ih vide, pričaju kako im je jednom slika izašla u novinama pa su im prijatelji stavljali fotografije u sandučić za poštu i zaprepašteno pitali što im je. Za WGT uzmu osam slobodnih dana. “Kako se ovdje osjećate”, pitam. “Sve se ovdje može”, kaže Marie. „Frei“, dodaje Micha. Slobodno.
Svaki WGT ima i mamac za one kojima dnevno prešetavanje po gradu i koncertima nije dosta nego traže konkretniju akciju – fetish party. Obsession Bizzar održava se u Volkspalastu, starinskoj izložbenoj dvorani visokih stropova i prigušenog svjetla. Ući se može samo u prikladnoj odjeći. To podrazumijeva, pristojno rečeno, što više vidljive kože. Glazba – i dalje elektronika, u dvije dvorane, s plesačicama u kavezima. Od 60-godišnjaka odjevenog samo u kožne tange, preko muškaraca u korzetima i djevojaka s golim grudima koje zainteresiranima čiste cipele, do parova koji se vode lancem za pseću ogrlicu na vratu i ruke su im okovane lisicama, svega ima. Slikati se ne smije i toga se svi drže pa ćemo i mi tu stati.
Budući da se svaki dan na mnogo lokacija mnogo i zbiva, a treba i odmoriti jer kući se vraćamo kad sviće dan, pred kraj festivala počinje kašnjenje na sve i svuda.
Ipak, do Pagan Villagea moralo se otići. Malena je to šumska livada u blizini Agre gdje prevladava srednjovjekovna tematika, šeću muškarci odjeveni u kožuhe i žene u dugačkim haljinama, pije se pivo iz rogova a na ražnju se okreću prasci. Uvijek je gužva pa se na ulaz čeka po sat vremena. Izvođači su orijentirani na srednjovjekovnu i folk glazbu što je dobro za odmaranje ušiju od teških elektronskih ritmova s ostalih lokacija. Tako su njemački The O’Reillys and the Paddyhats pogodili u sridu svojom verzijom irskog folk-punka. Plesalo se na travi bosim nogama, letjele su čaše, čak su se ljuljale i suzdržane dame u krinolinama.
Moglo bi se još nabrajati: Christian Death – ugodnih sat i pol gothic rocka, ne prebučno, ne prebrzo. Cassandra Complex – gužva i nedostatak kisika, i opet ugodna kombinacija starog i novog EBM-a. Creepshow – melodični i žestoki kanadski pshychobilly band u kojem se energična pjevačica Kenda “Obi Wan Kendabi” Legaspi za vrijeme pjesme spušta u publiku i poga, a bez problema iz vrištanja prelazi u umilni jazz stil.
Između koncerata gubim se po Leipzigu prateći Google maps, pa se u žurbi priključujem plavokosom tetoviranom momku u dugoj crnoj suknji. „Dolazim na WGT već 15 godina,“ kaže Johann iz Stuttgarta koji ima tek 30 i pokazuje narukvice naredane po lijevoj ruci. „Sad sam tu sa ženom i djetetom, ali njima se večeras ne ide van. Sreća da Agra ima i dječji vrtić – danju ostavimo maloga na tri sata dok pogledamo koncert.“ Besplatno? „Naravno. Ali malo mi je i to prekratko.“ Rastajemo se pred dvoranom jer flaša vina koju nosi ne može unutra.
„Znam da danas svira tako mnogo bendova po Leipzigu, hvala vam što ste došli slušati baš nas,“ rekla je nakon prve pjesme Tessa Murray, pjevačica britanskih Still Cornersa. Bio je to neobičan koncert – dream-pop i nije nešto što se izvodi na WGT-u. Ali puna dvorana i oduševljene reakcije publike za koju bi po imidžu čovjek očekivao da slušaju nešto mnogo žešće pokazuju da nježni ženski vokal utopljen u buku i šum gitara može razmekšati svako srce.
Festival završava s Tangerine Dream. 50 godina star legendarni sastav privukao je nekoliko tisuća ljudi na koncertu koji je trajao i trajao, s hipnotizirajućim vizualima na zidu i instrumentalima koji su se utapali jedan u drugi.
Nakon tri sata s Tangerine Dream u Volkspalastu bilo bi pametno otići kući i odspavati jer avion polijeće u 8 ujutro. Ipak odlazimo u Moritzbastei na još jedno piće. Jedva se probijamo, zadnja je večer i klub kipi, na svakom nivou glazba je sve glasnija, u restoranu se čeka po sat vremena. Niste bili na WGT-u ako niste pojeli lazanje na fajruntu u Moritzu, dovikuju nam iz reda.
Ipak preskačemo. Ujutro u 5 čitam mail da je let otkazan. Ok, ima smisla, prošle godine mi je nestao kofer na dolasku u Leipzig, a ove godine je na odlasku nestao cijeli avion. Što će biti sljedeće? Nema mi druge nego doći opet.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
