3,6 rendgena: Uskrs je otkazan, sretan vam Božić!

U rubrici 3,6 rendgena bacamo pogled na jednu od najbizarnijih ploča 2019., ‘Easter Is Cancelled’ britanskih hard rock šaljivaca The Darkness.

The Darkness “Easter Is Cancelled”

Prije nego uopće počnemo, pogledajte samo tu naslovnicu! Nabildani Isus (s likom pjevača Justina Hawkinsa) lomi križ na koji je raspet, dok ostali članovi benda šibaju i odrubljuju glave rimskim vojnicima na Golgoti uz parolu: Uskrs je otkazan! Tko bi u svijetu rock and rolla mogao izići s ovakvim vizualom i ostati živ? Nitko, samo The Darkness, bend za koji je katkad teško odlučiti jesu li najgore seljačine ili konceptualci poput jednog Laibacha i Let 3 u nekim boljim vremenima.

Takvi su bili od samoga početka kada su se probili u prošlom desetljeću u vrijeme kada je cijeli svijet brijao na indie rock, a The Darkness je naoko iskreno i bez ironije iz zaborava dozivao neke od najomraženijih duhova pop rock povijesti od glama do hair metala iz kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina i s takvim sadržajem razvaljivao kao glavna zvijezda golemih otočkih festivala. Prisjetimo se još i kako su stavili “moron” u “oksimoron” nadjenuvši jednom od svojih albuma ime “One Way Ticket to Hell… And Back!” Jednostavno nikad nisu bili normalni.

Rock je mrtav

Što nas opet dovodi do aktualnog, šestog albuma čija naslovnica označava tek početak vrtloga apsurda koji će uslijediti nakon što pritisnemo “play” i upustimo se u istraživanje priče o otkazanom Uskrsu. Prvo s čim ćemo se susresti su zvuci koji nas možda mogu asocirati na kakvu folk rock operu iz prošloga stoljeća. Riječ je o pjesmi čiji je naslov izravna poruka: “Rock and Roll Deserves To Die”. Rock and roll, your time has finally come, I am afraid you must die, pjevaju u bombastičnom refrenu. Rock je mrtav, a ubili su ga svi oni jednolični likovi bez strasti s tetovažama bez pravih ožiljaka. Mora se priznati da ovakva oštra poruka na samom početku albuma izvedena negdje u razmeđi gdje je teško razlučiti parodiju od konkvikcije obećava da je pred nama album zanimljiviji od mnogo drugih koje smo imali priliku slušati ove godine.

Ono što će uslijediti stvari jednakim zanosom ljulja u oba smjera. Šale li se ovi momci ili iskreno valjaju solaže u duhu Van Halena s melodijama koje bismo očekivali od Eltona Johna s jedne i Bon Jovija s druge strane u njihovim najgorim fazama karijere? Ma ne mogu biti ozbiljni dok pjevaju stihove poput: “This blusterous swine stole something precious from me that day/ What  will I sit on now that my chair’s gone?/ Where  will I rest my behind?” Ali opet, zašto zvuče tako samouvjereno? I na kraju, zašto mi se sviđa to što sviraju kad je muzika grozna, a stihovi konstantno izazivaju salve susramlja? Bacimo samo oko na “Heavy Metal Lover” u kojoj, kao da sam naslov nije dovoljan, čujemo i tekst: “You’re so metal, I’m afraid you’ll rust/ But you fear nothing, In Satan you Trust.”

Živio rock!

Za sam kraj sačuvani su neki od najzanimljivijih brojeva. Pretposljednja pjesma “Choke On It” manje zadire u stadionski zvuk, a i tekst joj je manje blesav, a više ciničan, no finale je sačuvano za vjerojatno najurnebesniji komad komedije koji je bend uspio osmisliti. Još jednom, poruka je sadržana već u samom naslovu “We Are the Guitar Men”, a pjesma govori o gitarama kao produžecima njihovih duša (teško je ostati ozbiljan i prepričavati ove stvari), što ih upotpunjuju i čine cjelovitima, pa tako sve završava u salto mortale okretu u odnosu na sam početak ploče i finalnom pokliču: “Long live rock and roll”. Rock je mrtav, živio rock!

Sadržaj ovog albuma otima se racionalnoj prosudbi, pa još jednom pri ocjenjivanju moramo posegnuti za alternativnom ljestvicom onoj uobičajenoj i dodijeliti mu 3,6 rendgena. U ovom slučaju ne zato što je “not great, not terrible”, već zato što je upravo i “great” i “terrible” u isto vrijeme. ([DISCLAIMER] Činjenica da o ovom “uskrsnom” albumu pišemo pred sam Božić čini se potpuno logičnom s obzirom na cjelokupni dojam i tek dodatno podcrtava apsurd cijele ploče.)

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X