Eddie Palmieri Afro-Caribbean Jazz All-Stars, Billy Childs All Star Quartet, Trilok Gurtu Band, Buster Williams Quartet, Renaud Garcia-Fons… bili su najveća imena koja su među brojnim jazzerima nastupili ove godine na 4. Valamar Jazz Festivalu u Poreču koji se održavao od 25. do 29. lipnja.
U prekrasnoj Istri, čija unutrašnjost iz godine u godinu pruža sve više starih i novih mjesta i događaja za istraživanje, Poreč i Rovinj u svom prirodnom rivalstvu pozitivno djeluju na bogatstvo tih senzacija i doživljaja. Već četvrtu godinu za redom Valamar Jazz Festival u Poreču, u jednom tjednu stvara u gradu posebnu atmosferu. Baš kao što je stara borova šuma koja s obje strane poluotoka zeleni porečku rivijeru blagotvorno djeluje na tijelo, glazba koju već godinama zajedno sa svojim timom pažljivo bira umjetnička direktorica Tamara Obrovac, blagotvorno djeluje na dušu. Valamar Jazz Festival ne posjeduje pretenciozni jazz puritanizam, što je dokazao i ovogodišnjim programom ugostivši prvenstveno vrhunske meštre improvizacije u glazbi pa se zbog vremena koje je na trenutke sličilo kraju travnja, a ne lipnja doimao i kao improvizacija ljeta.]
Utorak, 25. lipnja bio je prvi dan festivala, grad je odjekivao limenom glazbom s čak dvije lokacije paralelno u staroj jezgri. Dva velika paradna orkestra prepuna instrumenata karakterističnih za vojne parade, sprovode i svadbe neizostavni su u jazzu. Dva školska orkestra iz Bristola (Velika Britanija) bili su dio besplatnog Guerilla jazz programa Valamar jazz festivala. Bristol je na zapadu zemlje i kroz estuarij Avonmoutha otvoren, veliki lučki, industrijski i povijesno-kulturni centar Engleske; uostalom Massive Atack i Tricky dolaze od tamo. Kada su kasnije, još paradno odjeveni školski glazbenici trčkarali Porečom na trenutak sam uhvatila neko njihovo međusobno dovikivanje i zvučalo mi je kao švedski. Neobično bi bilo da se mladi, čiji jezik praktično razumije cijela planeta na svoj način ne kamufliraju i govore tako da ih ne razumije baš svaki prolaznik.
Atrij Eufrazijeve bazilike, odabran za održavanje prva dva koncerta Valamar Jazz Festivala, bio je gotovo riskantan odabir zbog prijetećih oblaka, ali i zbog iznimno lijepih detalja unutrašnjosti bazilike po kojima za vrijeme koncerta oči lutaju dok duša sluša. Turska skladateljica i pijanistica Ayşe Tütüncü (Ajše Tutunku) nastupila je u triju s violončelistom Anilom Erarslanom i Meriçom Demirkolom na saksofonu. Koncertni klavir smješten u samoj crkvi, a ne u njenom kamenom predvorju izgledao bi prirodnije, a glazba koja često zapanjuje sjetom toplije bi se osjećala u zatvorenom prostoru. Ayşe Tütüncü doima se kao da stvara glazbu kojoj je misija zaustaviti vrijeme, prelet jednog galeba iznad otvora u atriju bazilike ostavio je takav dojam, ptica kao da je zastala u stupu zvuka koji se iz njega izdizao. Odabir suzvuka klavira s violončelom i saksofonom, koncert je dao izrazito kontemplativno, eterično ozračje koje je privuklo nešto manje brojnu, ali glazbeno sofisticiranu publiku kojoj je znana problematika sjedinjavanja tri solističke priče.
Druga večer donijela je znatno više znatiželjnika žednih ušiju jer je nastup virtuoznog kontrabasista Renauda Garcia-Fonsa bio vjerojatno prvi u Hrvatskoj. Fantastično kretanje njegovih prstiju nekima je nažalost bilo uskraćeno od pogleda zbog jednake ravnine publike i izvođača, a njegove su ruke prava utakmica i balet u jednom jer često odbacuje gudalo i svira sa svih deset. Mikseta na koju kao i Gruff Rhys dodaje netom odsvirane ritmove i teme sasvim je dovoljna pratnja ovom čudesnom sviraču koji nevjerojatnom lakoćom imitira zvuk sitara, a čija čistoća sviranja utjelovljuje savršenstvo. Zahvaljujući potpori Francuskog instituta u Zagrebu, publika u Poreču kroz zvuk jednog instrumenta obišla je planetu jer je odabir skladbi Garcie-Fonsa skautao kroz kulture i izričaje da bi za kraj uronio u keltski mistični melos. Oduševljenje publike francuskim umjetnikom bilo je uzvraćeno s njegove strane jer je na višestruke ovacije uzvratio s čak tri bisa.
Treći dan festival se preselio na otok Sv. Nikole, na tri večeri kao i sve tri godine ranije. Velika koncentracija izvrsnih glazbenih energija u svih pet dana festivala nije dozvolila niti jednu kap kiše na glavama publike. Kombinacija Billy Childs All Stars Quarteta i Trilok Gurtu Banda u jednoj večeri odmah je uzburkala rasprave o ukusima, jer to je bio jedini kriterij kojim su se ta dva, po izvrsnosti bliska sastava duboko razlikovala. Dok je Trilok Gurtu, perkusionist i veliki umjetnik u sviranju table u kratkom intermezzu u svirci pomalo furiozno napadao uvriježeno poimanje jazza u povijesnom i edukacijskom kontekstu, Billy Childs s bendom koji s razlogom nosi svoj zvjezdani naziv samo nekoliko sati ranije na istoj je pozornici izveo svoj nastup po svemu (zvuku, tehnici, aranžmanu i porijeklu) utopljen upravo u taj jazz. Potpuno all around the world sastav Triloka Gurtua u gotovo dvosatnom nastupu rasplamsao je atmosferu do plemenskih dubina. Gurtu je bubnjar s vrlo rokerskim postavom bubnja i perkusionist koji vlada obredno važnim indijskim instrumentom. Tabla se sastoji od dva bubnja koji se sviraju isključivo rukama, lijevi je veći, a desni manji, specifični su po svojoj trostrukoj koži, načinu na koji se ugađaju i definitivno po količini truda i ljubavi koja se ulaže u njihovu ručnu izradu. Iako je nastupio s izvrsnim glazbenicima, solistima i improvizatorima, glavni instrument cijele glazbene priče je bubanj, što je neobično utoliko što se ne javlja često na sceni, ali ono iskonsko u glazbi su upravo glas i ritam udaraljki, a Trilok Gurtu ih rafinirano, svjetski aktualizira.
Četvrta večer započela je mladim triom poljskih glazbenika pod vodstvom pijanista Marcina Wasilewskog. Njihov se repertoar kretao kroz vlastite jazz skladbe, ali su se dotaknuli i Bacha, odsvirali su i “Secret Mariage” koju je proslavio Sting, a napisao njemački skladatelj Hanns Eisler, “Virgo” Vayne Shortera i “Actual Proof” Herbie Hancoca za kraj. Wisilewski trio bio je idealan izbor za osjetiti i uživati u europskom jazz zvuku. Nešto što kod Amera zvuči kao meki tropski pljusak tu zvuči kao kiša olovnih šrapnela, i to je moć i ljepota improvizacije. Publika koja je na posljednjoj pjesmi nervozno odlazila s koncerta vidno se tresući od hladnoće, dokazala je kako je odijevanje po navici jače od stvarnosti i kako smo u onome što se zaista događa zapravo nevješti.
Buster Williams Quartet svirao je gotovo dva sata i unatoč hladnom noćnom vjetru koji je oko 23 sata počeo drastično utjecati na rasipanje redova publike činio mi se kao da je prošao u trenu. Na predstavljanju benda Williams je zastao i zažmirio desetak sekundi prije no što se sjetio imena pijaniste Erica Reeda za što mu se kad je došao red na finalni goodbye s publikom simpatično odužio. Saksofonist Mark Gross i bubnjarka Cindy Blackman Santana uz njih dvojicu doimali su se kao razigrana mladež. Cindy koja je zagazila u svoje šesto desetljeće doslovce je istrgnula pedalu bas bubnja žustrim solom što je i tehničaru koji ju je brzinski popravio također donijelo razdragani pljesak.
Izvrsni posljednji, suncem okupani dan festivala započeo je jutarnjom kavom i jazzom. Nastup mlade flautistice i vokalistice Alme Dželil uz podršku Matije Poprata na pijanu, Alexa Brajkovića na bubnju i basiste Nenada Mirta bio je predivan početak dana, ugoda na koju se lako naviknuti.
Mo’ Blow, njemački funk sastav od posljednjeg posjeta Hrvatskoj prije dvije godine još je jednom obišao svijet i stasao u još veću koncertnu senzaciju. Mladi berlinski bend vrckavo je proveo publiku kroz svoj posljednji album “Gimme The Boots”. Toplina, plesnost i radost koja pršti iz njihove glazbe rastjerala je predrasude o krutim Nijemcima baš kako je i sunce na kraju uspjelo ispržiti velike oblake koji su prijetili kišom kroz cijeli tjedan festivala. Posezanje za digiridoum neformalnog vođe benda, saksofonista Felixa F. Falka odličan je potez koji je ponio publiku do potpunog oduševljenja. Teško je bilo ne pomisliti na Ramba Amadeusa koji bi sigurno imao i neku dobru rimu za ubaciti u taj nezaustavljivi funk stroj. Mo’ Blow je na veliki pljesak i povike uzvratio s dva kratka bisa prije nego što su tehničarima prepustili pozornicu. Njihova poletna mladost i otvorenost prema publici ostavili su dojam da je upravo došlo do klimaksa 4. Valamar Jazz fesitvala.
Još samo jedna velika zvijezda trebala je izaći na pozornicu te večeri, Eddie Palmieri, pijanist i skladatelj koji je na sceni preko 60 godina i s razlogom se “ljuti” što je latin-jazz scena oslabjela u posljednjih nekoliko desetljeća. No razlog za to je jednstavan: veličine poput njega zaista nema. Dobro raspoložen, s velikim osmjehom Eddie je koncert na početku prekidao između skladbi simpatičnim pričama publici da bi ubrzo postao nezaustavljiva salva salse, toplog zvuka u toploj noći koju su mnogi zaraženi pozitivnim duhom koncerata završne večeri na nogama dočekali jutro.
Statistički gledano, u pet dana, održalo se osam koncerata u kojima sviraju dvije žene i 28 muškaraca, no na stranu taj nesrazmjer, Valamar Jazz se još jednom pokazao kao festival koji može ugoditi zahtjevnoj publici i širiti poglede onima s tek malo entuzijazma za improvizacijom svog glazbenog ukusa kao i istraživanje improvizacije u glazbi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
