The National i Zagreb zapečatili svoju ljubav bez granica

I vratili su se tako The National po četvrti puta da vode ljubav sa Zagrebom pod ljetnim zvjezdanim nebom.

The National na Šalati (Foto: Tomislav Sporiš)

Užasno je dugo trajala zima ove godine, a dani kao da su se dodatno usporili kada je objavljeno da The National ima open air koncert na Šalati 2. srpnja na kojemu će promovirati tada još neobjavljeni album Trouble Will Find Me. Taj se datum činio nedostižnim iz perspektive grada zametenog snijegom, posebno stoga što je samo dan prije koncerta i ta famozna penetracija kifle u Europsku uniju, taj deus ex machina koji nam svima treba nasušno, ako ni zbog čega drugoga, a onda da barem možemo nekog drugog kriviti za vlastite neuspjehe. Još zimus sam, časna riječ, pomišljala da će prije biti apokalipsa nego što će nas ovakve primiti u tu famoznu Uniju, što možda i ne bi ni bilo tako loše, ali opet, ako je bude neću vidjeti The National vani, na otvorenom, ljeti, pod zvijezdama, što mora biti jedinstven događaj, jer Šalata je najdivniji zagrebački otvoreni koncertni prostor, a The National je jedan od bendova koji se, ako se vole, vole onom sveprožimajućom ljubavi  od koje imate leptiriće u trbuhu i ježite se na 30 stupnjeva. Čak i u slučaju da ih, zbog mračne poetike i melankolične atmosfere koju proizvode, doživljavate kao rasni zimski bend.

To da se Zagreb i The National vole jednom specifičnom vrstom ljubavi nije nikakva tajna. Osobno si volim utvarati da nigdje nemaju takve koncerte kao ovdje, a sasvim je moguće da je to istina. Jer, iako je poznato da je zagrebačka koncertna publika poslovično topla i zahvalna, rijetko kad se doživi takva interakcija benda i publike, toliko obostranog nepatvorenog oduševljenja kao na njihovim koncertima. Matt Berninger je čak sinoć, vidljivo ganut oduševljenjem koje se prelijevalo Šalatom, u pauzi između dvije stvari malo zareminiscirao, prisjetivši se prvog zagrebačkog koncerta, onog već kultnog prije deset godina u KSET-u kada su svirali pred 80-ak prisutnih sretnika koji su već tada skužili potencijale benda. Osobno sam se dugo opirala zaroniti u opus benda tako bezveznog imena, pa sam kao žrtva vlastite predrasude uspjela propustiti i KSET i Pauk i vidjeti ih uživo po prvi puta tek u Boćarskom domu kada su me, nakon kašnjenja koncerta i posljedičnog smrzavanja koje je ozlovoljilo publiku, potpuno kupili.

The National na Šalati (Foto: Tomislav Sporiš)

Koncert su otvorili s prvim singlom novog albuma, „I Should Live In Salt“ i nastavili s „Don’t Swallow The Cap“, što me isprva iznenadilo, budući da nije običaj da se koncerti započinju stvarima s ploče koja se upravo promovira, jer publika novi materijal obično najslabije poznaje i rijetko u njima aktivno sudjeluje. No, zbog već spomenute ljubavi bez granica, zagrebačka publika je u samo dva mjeseca od izlaska usvojila novu ploču i srasla s njom tako prirodno da je Šalata gromoglasno orila već od prvog stiha. Nastavili su dizati atmosferu s provjerenima „Bloodbuzz Ohio“ i „Mistaken for Strangers“, zatim opet presjekli sa novim stvarima „Sea of Love“ i „Demon“s, pa „Afraid of Everyone“, „Conversation 16“ i „Squalor Victoria“. Poslije ovog uvodnog bloka prepunog dizalica spustili su atmosferu s „I Need My Girl“ i nastavili u laganom ritmu do pred sam kraj prvog dijela koncerta, kojeg su zatvorili s prigodnom „Fake Empire“ koju je publika posebno zdušno otpjevala doživjevši je valjda u ovom historijskom trenutku integriranja posebno simbolički.

Na bis su izašli samo jednom, zbog strogog i besmislenog gradskog pravila da nema svirke poslije 23 sata, i odsvirali „Sorrow“, „Humiliation“, „29 Years“, „Terrible Love“ i „Mr. November“, na kojoj se Šalata potpuno raspametila, a dvosatnu svirku zaključiše akustičnom „Vanderlyle Crybaby Geeks“ koju je praktički cijelu otpjevala publika dok se Matt šetao kroz razdraganu masu u koju se spustio sav raznježen, dopustivši da ga svatko makar dotakne, rukuje se s njim ili mu pohvali novi imidž s naočalama.

Local Natives na Šalati (Foto: Tomislav Sporiš)

Sada kad su mi se prvotni dojmovi malo slegnuli, moram primijetiti da koncert uopće nije djelovao kao promocija novog albuma, kao što ni novi album nekako više uopće ne djeluje novim, tako se prirodno stopio u ostatak opusa; dapače, već mi se na prvo slušanje doimao poznatim, ali ne na onaj način u kojemu pjesme sliče jedna drugoj, već na onaj koji evocira prepoznavanje nečijeg rukopisa čak iako ste se tek prvi put susreli s njegovim novim djelom. The National je jedan od onih bendova čiju specifičnost nepogrešivo možete prepoznati već na prvi takt, kao što se primjerice prepoznaju Pixiesi ili Joy Division, i to ne samo zbog prepoznatljivog Berningenovog baritona. Pa ako „Trouble Will Find Me“ i nije u rangu remek djela poput „Alligatora“, „Boxera“ i „High Violet“, upravo je to ploča koja je u samo dva mjeseca postavila The National  u sam vrh svjetskih glazbenih zbivanja, odnijevši Billboardovu titulu najprodavanijeg rokenrol albuma na svijetu. Odnedavno su svoje glazbeno djelovanje proširili i na performans, pa su tako nedavno po konceptu islandskog konceptualca Ragnara Kjartanssona u MoMA u New Yorku izveli Sorrow čak 105 puta u kontinuitetu u trajanju od punih 6 sati.

Nepravedno bi bilo ne spomenuti predgrupu Local Natives, bend iz Orange Countyja, koji su eto u Zagrebu sinoć imali nesreću biti predgrupa The Nationalu, iako su sasvim sposobni i samostalno napuniti neki od zagrebačkih klubova, a sa dva albuma iza sebe imaju i dovoljno materijala za jedan pristojan samostalni koncert. Kažem nesreću, jer rijetki su oni koji na koncertu koncentrirano prate izvedbu predgrupe, osim ako nisu ciljano došli baš zbog nje. Posebno je dekoncentrirajući faktor bio što su Local Natives svoj koncert održali pod još sunčanim nebom i uz žamor okupljanja publike koja je uglavnom napeto čekala glavnu poslasticu večeri, a pomalo psihodelični i introspektivni pop kakvog sviraju zahtijeva ponešto ‘komornije’ slušanje barem u prvom kontaktu. Stoga je njihov sasvim dobar nastup prošao bez pretjerano puno oduševljenja kod publike gladne The Nationala, što momke, čini se, nije previše smetalo; bili su sretni što su posjetili ovaj dio svijeta u kojemu još nikada nisu bili i jedva su čekali da završe sa svirkom i bućnu se u bazen u backstageu, kojeg su nekoliko puta spomenuli kao detalj koji ih se posebno dojmio.

Ovim četvrtim zagrebačkim koncertom, prvi put na otvorenom, pod zvijezdama, Zagreb i The National zapečatili su svoju ljubav bez granica. Osobno me je pomalo razočaralo što nisu odsvirali „Brainy“, meni najdražu njihovu stvar, za koju sam bila uvjerena da ju neće izostaviti, ali ako zaboravim ta sitna osobna razočaranja povezana s privatnim sentimentalnostima, moram priznati da je čarobno, na trenutke i dirljivo, bilo noćas na Šalati, vruće i ulijepljeno pod vedrim ljetnim nebom. Šteta je ako ste propustili ovaj uzbudljivi koncertni događaj, ali ne brinite – The National će se sasvim sigurno vratiti u Zagreb vrlo brzo. Prava prijateljstva se ne raskidaju tako lako.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X