Festival IGNOR krenuo je u vrtić. Njegovo peto izdanje, održano od 20. do 22. listopada u prostorima AKC Gromka u Ljubljani, kao i sva dosadašnja izdanja, stavlja kulturni kapital i važnost umjetničkog izražavanja u prvi plan.
Nema toga što IGNOR ne nudi. Čitanja uživo, prozu, poeziju, svaki mogući vid performansa, buku, disonancu, distancu od svega ideološki upitnog i neprihvatljivog. Može se reći da, usprkos svom vrckavom imenu, čini sve da ne ignorira one spremne da udare kontru, one koji snažno pružaju otpor iz podzemlja.
AKC Gromka savršena je lokacija za ovakav događaj. Situirana na ljubljanskoj Metelkovi, njen tamni, blago osvjetljeni podrumski setting naprosto tjera oči da se same usmjere prema pozornici. Nema mjesta “šaranju” naokolo. Format živog čitanja dobar je za prezentaciju žilavosti. Uz samo blago prelistavanje sadašnje političke slike u Sloveniji, postaje jasno da je ono što smo držali kao europski san ostvariv samo ujedinjenjem i progresivnim notama oslobođenja jedna notorna laž, a protiv nje se najbolje boriti riječima, gestama, zvukom i pokretima. To ima najviše smisla.
Pitanja su uvijek ista – koliko je sigurno to što sad imam i koliko ću biti siguran sutra? Svaki angažirani umjetnički output usmjeren ka samorefleksiji i ekspresiji unutarnjih crtica bezuspješno se trudi dati odgovor na ta dva pitanja. Kulturna industrija trudi se nametnuti ideju o tome da je angažiranje besmisleno, okupljanje nepotrebno i otpor samo poza. Ono što se tu ne uzima u obzir je druga kontrakulturna šina koja jača upravo u vremenima vidne opresije – nezavisna kulturna scena.
Takva, neopterećena malignim frazama koje joj se pokušavaju prisilno ugurati u usta, svakim svojim korakom dozvoljava otvoreni dijalog i otvara siguran prostor između bine i publike. Spretnije, ona uzima kontekst sadašnjice onakvim kakvim jest – kao brutalan podvig onih koji su potlačeni i imaju štošta za reći. Takvi sigurni prostori su i više nego potrebni u ovakvim trenucima. Slovenija proživljava fever dream, i iz njega može proizaći samo šira revolucionarna misao.
IGNOR je u tom smislu fantastičan uvid u granu nezavisne kulturne scene koja se ponajbolje može opisati kao kontrakulturna, koja najviše drži do otpora. Program je bio uistinu bogat: Miha Zadnikar i njegova improvizirana kolumna izvedena u formatu oštrog recitala, poetični komadi Sabita Jahića o životu nama srodnih naroda koji se pretvorio u život u migracijskom limbu, predstavila se i družina iza zbornika koji ime dijeli sa festivalom (Ana Resnik i Jovič Kralj, Aiko Zakrajšek, Manca Marinko, Matija Sirk, Liu Breza Zakrajšek i Bojana Jovičević), predstavilo se i deseto izdanje zvučnih eksperimenata “Poetrix” izdanih u suradnji sa izdavačkim pogonom Radija Študent, a u raznim varijantama (i suho i mokro, odnosno uz pokret i zvuk) nastupili su još Varja Balžalorsky Antić, Karlo Hmeljak, Aleš Mustar, Domen Don Holc, Urša Majcen, Natalija Milovanović, Nejc Bahor Biga, Žiga Jenko, Dejan Požegar, Sara Afzali, Muanis Sinanović, Ana Lorger i Angela Steiner, Gregor Kosi, Veronika Razpotnik, Blaž Iršič, SsmKOSK, Mohamed Hazrati, Breda Jelen Sobočan, Nina Dragičević, Ana Pepelnik, Pavla Zabret i Nils Rošker, Belo Smetje. Kilometarsku listu imena čine ljudi, živi i aktivni, puni ideja i zamisli – i svi na svoj način orbitiraju oko festivala koji ima i ulogu literarne platforme i platforme za razvoj političkih ideja.
Peti IGNOR je dakle, uspio – prije svega u otvaranju vidika prisutnima, s umjetničke i misaone strane, a pritom je uspio i kao svojevrsni statement: to što glasno je, i što može uzdrmati drski, radikalno-konzervativni establišment, jača se kroz jedinstvo, u jednom malom zatamnjenom klubu. Nešto se sprema… na vidiku jest revolucija svoje vrste.