U petak 3. veljače u zagrebačkoj Tvornici kulture održan je 5. Rock&Off, tj. dodjela ‘nezavisne glazbene novinarske nagrade’.
Javnost je dobitnicima nagrada dosad već dobro obaviještena, stoga će se ovaj tekst baviti drugim aspektima onog što se događalo na mini jubileju Rock&Offa, zamijećeno nezavisnim očima i ušima ovog novinara koji svojevoljno ne učestvuje u glasačkom procesu ove nagrade (ali ti razlozi nisu bitni u ovom trenutku i za ovu opservaciju).
Dobre strane:
Za uvod o dobroj strani Rock&Off-a potrebno se dotaknuti Porina. Starije novinarske kolege sjećaju brojnih problema sa strukturom te najveće hrvatske glazbene nagrade, puno analiza, tiskovnih konferencija, okruglih stolova, apela, kao i koliko je, novinarskim žargonom kazano, proliveno tinte oko toga zašto Porin nije ono što je bio u početku. Posljednja dodjela bila je popraćena i peticijom dobitnika Porina za životno djelo koji su apelirali na „potrebnu rekonstrukciju provedbe Porina“ i založili se da se vrate diskografi. Jedna od većih boljki Porina bila je njegova aktualnost u smislu da kako je ta nagrada starjela, starjeli su i njeni laureati, tj. teško je držala korak s aktualnostima, i tu se prvenstveno misli na mlade izvođače.
Rock&Off se pojavljuje u trenutku kad je jasno da se okoštala struktura Porina neće mijenjati i da će se u tome ustrajati. U neku ruku dolazi kao novomilenijska potreba revitalizacije nagrađivanja aktualne (mlade) scene na način kako su to prije u devedesetima radilo kroz slične nagrade Zlatna Koogla i Crni mačak, ali ovog puta ne kao nezavisni događaj već unutar glazbenih strukovnih udruga i organizacija, istih onih koje stoje i iza Porina, skoro slično doba kad je estradnu grupaciju počela okupljati nagrada Cesarica.
Na svom petom izdanju, prvom ‘pravom’ nakon pandemijskih izdanja, održanog proteklog petka u Tvornici kulture okupila se skoro pa cijela scena u generacijskom presjeku od devedesetih pa do danas, i gledajući sve njene segmente, na manifestaciji koja je dobrim dijelom oživotvorila ono što je Porin propustio biti. Jest da je i te večeri bilo nekih tehničkih i organizacijskih propusta, ali daleko manje od onih koji su se mogli vidjeti tjedan ranije prilikom dodjele Zlatnih Studija (No o tim propustima više riječi u drugom odlomku).
Čak ni žanrovsko ‘lupanje lončića’ koje je došlo uslijed Iskonove nagrade publike (unutar koje je bilo nominirano čak 20 imena) gdje su Rock&Off statuu osvojili Eni Jurišić i Matija Cvek nije bilo nešto što bi se moglo gledati u negativnom svjetlu, već činjenični ‘reality check’ moment, jer u toj kategoriji popularnosti nitko od ostalih 19 nominiranih imena nije imao hit takve medijske amplitude kao što su imali Jurišić i Cvek (na koncu bilo je to jasno i na Zlatnim Studijima i na Cesarici). Naravno da je diskutabilan kriterij po kojem su se Jurišić i Cvek našli na listi nečega što nosi u sebi naziv „rock“, ali očigledno svjedočimo prijeporima u kojima se za te pop izvođače jednako bore i Cesarica i Rock&Off da ih imaju u svojim taborima u istinskoj pop domeni, gledano iz rakursa popularnosti, a ne o žanru izvan rocka.
Slična situacija bila je i s nastupom Miach i Hiljsona Mandele – za Rock&Off su stilski gledano možda rubna pojava, ali činjenično ih se nije moglo izbjeći, i dobro je da je tako bilo, jer im je taj nastup vjerojatno bio prvi pred većim auditorijem kolega, a ne lojalne publike.
Pozitivno je bilo i to što se nije osjećalo da postoje oni momenti ‘potkusurivanja dugova i obećanja’ koje je znao Porin izbaciti na površinu, a to je da netko bude nagrađen u sezoni kad i nema bog-zna-kakvo izdanje, samo zato što je izvisio u sezoni kad je imao i izgubio statuu od nekog boljeg, ili nekog tko je također čekao ‘na svoj dug’.
Neka se glazbena struka ne ljuti, ali opet se pokazuje kao činjenica da medijski profesionalci (ne nužno samo glazbeni kritičari) relevantnije i jezgrovitije prate zbivanja i aktere, jer im je to u opisu posla 365 dana godišnje. Opis posla glazbenika je sasvim drugačije prirode; oni puno vremena troše na kreativnost, nastupe, imidž… Da ne bi bilo greške, oni jako dobro poznaju svoje kolege na sceni, ali za minuciozno praćenje svačijeg rada iz sezone u sezonu uzelo bi im previše vremena, upravo onog vremena u kojem se trebaju baviti onim što najbolje znaju.
Pokazalo se to i ove godine i s pobjedom grupe Chui u kategoriji albuma godine – potvrđen je prijepor Dubravka Jagatića koji na osnovu zbirnih lista medijskih profesionalaca krajem godine donosi Nacionalovu top listu albuma godine, a na koncu isti album „Zagreb – Berlin“ je za jedan bod izgubio titulu najboljeg i na godišnjoj listi ovog portala od albuma „Apocalipstick“ Ivana Grobenskog.
Dakle, kad se sve podvuče, Rock&Off, ali i Cesarica i Zlatni Studio su svaki u svom segmentu ‘pročešljali’ sve bitno što je obilježilo 2022. godinu na hrvatskoj sceni što posljedično ne ostavlja previše prostora Porinu za nekim iznenađenjima. Konkretno, što Porin može nego kao posljednji u nizu proglasiti „Trebaš li me“ Eni Jurišić i Matije Cveka pjesmom/singlom/hitom godine? Napravi li suprotno, teško da će biti relevantan. U tom smislu postaje zanimljiva situacija u kojoj Rock&Off, koji je još posprdno zvan i „Porin za siromašne“, u relevantnosti sve više određuje smjernice „svom starijem bratu“. Uz sve, spontanost ovogodišnjeg voditeljskog tandema Martina Validžić i Ida Prester teško da može biti nadmašen u nekim novim TV friendly glazbenim događanjima.
Loše strane:
Sažeo bih je u misao: “Za kirbaj je falila kotlovina, a za događaj respektabilnog kulturnog karaktera su falili stolci u auditoriju.”
Rock&Off tu ‘pluta’ u nedorečenom scenariju koji želi uspješno spojiti dvije suprotne krajnosti, a to dosad nije uspjelo nikome na ovom svijetu. Jasan je imperativ da to treba biti mjesto okupljanja i druženja aktera scene, ali teško je izbjeći žamor kad su šankovi otvoreni i kad svi minglaju dok traje program. Program tu neminovno trpi, a ljudi se kasnije na društvenim mrežama žale na nedostatak poštovanja kolega prema kolegama, kao što se i u TV prijenosu ne može izbjeći doživljaj nefokusiranosti auditorija na pozornicu.
Nisu naši glazbenici baš tolika neodgojena stoka, jer, evo, odgovorno tvrdim da ako se sličan eksperiment napravi na bilo kojem znanstvenom simpoziju da će uroditi istim ponašanjem u redovima svake znanstvene zajednice, a to je: maknite stolce ispred bine, otvorite šankove i gledajte kako se u roku od pola sata topi sav fokus pred nadirućim žamorom. Svi znamo onu poslovicu da se „Mujo nije napio jer je pio, već zato jer nije mezio“, pa možda ima nešto i u toj staroj mudrosti, ako Rock&Off misli nastaviti u sličnom scenariju.
No uvijek postoji davno iskušana metoda da se program prvo odvija pred formalnim sjedećim auditorijem, a da se potom svi prepuste neformalnom druženju. Onda ipak ne bi imali situacije u kojoj nastup predivno talentiranog mladog jazz gitarista Filipa Pavića bude ‘žrtvovan’ u sveopćoj kakofoniji, ili da sličan žamor počne nagrizati dodjele za životno djelo pokojnom Anti Perkoviću ili pak producentu Denisu Mujadžiću – Denykenu koji jest imao dugi ‘oskarovski govor zahvale’, ali nije da se tako nešto može u domaćim okvirima često čuti u sličnim prigodama u kojima laureati u većini slučajeva promrljaju nešto kratko, uzmu nagradu i odu.
Ono što se također u scenariju moralo drukčije složiti bila je istovremeno uručivanje nagrada glazbenicima netom pred njihov nastup (Djeca!, Bad Daughter, Tidal Pull). Pred nastup glazbenicima je na pameti hrpa tehnikalija koje moraju riješiti, pa onda sve izgleda nespretno kad ih iz te ‘živote problematike’ iščupaju voditeljice jer su upravo dobili nagradu i nešto trebaju reći dok oni užurbano spajaju kablove ili gledaju u gitarski štimer. Bar ta rošada ne bi trebala predstavljati scenaristički problem da su razdvojeni trenuci kad treba nastupati od onih kad primiti nagradu. I u tim situacijama su Martina Validžić i Ida Prester svojim iskustvom uspješno ‘vadile kestenje’ iz takvih ‘koincidencija’ koje su se baš bile zaredale kako se Rock&Off primicao kraju, pa je dojam bio: na početku sviraju luzeri, na kraju dobitnici.
I naravno za sam kraj ove opservacije, čestitke svim dobitnicima, kao i onima koji su nastupili.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
