Ovog je petka završio Peti Subverzivni festival u Zagrebu. Nakon prvog tjedna ‘bombardiranja’ dokumentarnim filmovima od prošle subote promijenio je smjer baš kao i atmosferske prilike nad nama te se pretvorio u Subversive forum.
U raskošnoj ponudi dokumentarnih filmova koji su puno bolji informativni pregled vijesti bez naočala svih hipnotički zatupljujućih i cenzorskih uređivačkih politika Dnevnika i sličnih dnevnopolitičkih informativnih sadržaja, dokumentaristi svakako smještaju gledatelja u svoju dioptriju, ali barem je imaju dobro izoštrenu. A to ja protok pravih informacija, istinsko otrežnjenje za mnoge nakon sterilizacije dnevnopolitičkog diskursa koji se za razliku od vremena kada su bake i djedovi vršili “teror tišine u pola osam” nije promijenio, samo se ubrzao i ima više ponavljanja.
Catastroika
Kraj filmskog dijela festivala je kulminirao prošle subote kada je u kinu Tuškanac održana svjetska premijera filma „Catastroika“ uz bubnjanje kiše po zagrebačkim krovovima. Srce tog starog Zagreba potkopano je garažama i bez dvadeset ili trideset kuna nema više parkiranja u blizini Tuškanca. Kako je taj underground koncept više u duhu diverzije građana od strane privatnog interesa i nimalo subverzivan u duhu Subversive festivala ekskluzivnu premijeru upriličili smo doma, u toplini svog stana, doduše bez susreta sa subverzivcima, barem ne uživo. Na službenoj stranici filma potpuno je javno dostupna njegova integralna verzija s engleskim titlom. Dokumentarac je nastao pod okriljem Infowara Alexa Jonesa koji je dobro poznat svakom subverzivcu.
Podnaslov filma u grčkoj režiji je „Javna privatizacija“, a „Catastroika“ ukazuje na jednaki princip europske privatizacije nakon pada berlinskog zida kojoj smo i sami svjedoci protekla dva desetljeća. Film jednostavno postavlja stvari u rakurs koji je dijametralno suprotan onome što spikeri na javnim i privatnim medijima svaki dan ponavljaju kao papagaji i svodi se na to da su Grci lijeni i rastrošni i da su sada toliko neodgovorni i bezobrazni da ne žele platiti petnaestogodišnji tulum života na visokoj nozi. A stvari su ipak postavljene potpuno drugačije.
Naime „Catastroika“ upućuje na povijesne činjenice od trenutka urušavanja socijalizma i trenutka u kojem je Istočna Njemačka imala nultu stopu nezaposlenosti. Svega par godina nakon toga kad su menadžeri i političari Zapadne Njemačke dužnost rasprodaje velikih tvorničkih kompleksa i imovine uzeli pod svoje,teritorij nekadašnjeg DDR-a pogodila je nezaposlenost od 20 posto, a film hrabro progovara o tome kako je primjerice BASF kao najveći kemijski gigant Zapadne Njemačke sustavno uništio kemijsku industriju Istočne Njemačke iz straha od buduće konkurencije na vlastitom teritoriju. Prodaje ogromnih dobara išla je po sistemu da „menadžeri“ bez marke u džepu na papiru postaju vlasnici, a potom svoju novostečenu imovinu plaćaju iz kase tvornice. Zvuči li vam to poznato?
Rusija je pak prošla daleko gori tranzicijski put u kojem je instalaciji oligarhijskog sistema dobrano kumovao Zapad, kao i Jeljcinovoj kontrarevoluciji. Krupni kapital oslobođen kontrole od strane nacionalnih država bio je jednako nemilosrdan i na domaćem terenu. „Catastroika“ objašnjava i zašto u posljednjih petnaestak godina cijena struje i vode nekontrolirano raste i zašto se željeznička infrastruktura namjerno zapušta. Razlog leži samo u tome kako bi se te velike javne i na kratki rok neisplative strukture učinile privlačnima privatnom kapitalu. A kad je privatni kapital ušao u tu priču, posljedice su postale katastrofalne.
Parižanima je nakon privatizacije gradskog vodovoda od strane dvije privatne kompanije cijena pitke vode narasla za 200 posto, dok s druge strane privatnici u održavanje infrastrukture nisu uložili ništa i bilo je potrebne nekolike godine javne borbe da privatnici budu istjerani i da građani upravljanje vrate u javni sektor. Talijani su vođeni francuskim primjerom jakim kampanjama onemogućili privatizaciju vodnog sektora. Dalje>>