Turneja The Final Lap koja 50 Centa i Busta Rhymesa vodi od Sjeverne Amerike preko Europe i Azije do Oceanije dovukla je svoje brojne autobuse i šlepere na Lanište.
Dana 17. listopada diljem svijeta obilježava se Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti, pa je u neku ruku prikladno da je upravo na taj dan u Zagrebu održan koncert čovjeka koji si je dao umjetničko ime 50 Cent. Još je više u duhu borbe protiv (vlastitog) siromaštva činjenica da je taj koncert bio dio turneje povodom proslave 20. godišnjice njegova albuma koji nosi ime “Get Rich or Die Tryin'”. Upravo se tim albumom naš Curtis Jackson itekako obogatio, a hitovi poput “In Da Club” i “P.I.M.P.” postali su zaštitnim znakovljem ere u kojoj je hip hop zauvijek napravio onaj kvantni skok od underground glazbe do najpopularnijeg muzičkog pravca na svijetu.
Naravno, ove godine obilježavamo i pola stoljeća ove kulture, a tim povodom imali smo već priliku vidjeti neke od njezinih velikana na zagrebačkim pozornicama. Primjerice, na nastupu Taliba Kwelija u Vintage Industrial Baru primijetili smo da ovdašnja publika itekako ima apetita za slavna reperska imena, a sinoćnji nastup 50 Centa u najvećem zatvorenom prostoru u zemlji, Areni Zagreb, dokazao je da postoji cijela vojska takve publike.
Parkiralište ispred dvorane bilo je prepuno tour busova i šlepera koji su došlepali nebrojene tone opreme, a sve to upućivalo je na ideju da je turneja The Final Lap u kojoj će “Fifty” i njegov legendarni kompić Busta Rhymes proći pet kontinenata nešto spektakularno u najmanju ruku poput brka Toma Sellecka. I zašto taj “završni krug” u naslovu? Ide li Busta Rhymes u mirovinu nakon što je lani napunio pedeset godina, jer je, eto, star poput samog hip hopa? Hoće li se 50 Cent posvetiti isključivo svojoj glumačkoj karijeri? Nakon što smo pogledali njegov posljednji filmski uradak “Expend4bles” možemo samo moliti bogove da nije tako.
No, vratimo se mi našoj glavnoj temi, sinoćnjem koncertu. Nakon kraćeg uvoda DJ-a koji je započeo s obraćanjem publici kolektivnim imenom “Croatia”, nešto što će postati lajtmotivom cijele večeri, a ime naše zemlje spomenut će se više puta nego na prosječnom skupu Hrvatske Demokratske Zajednice, nastupio je Jeremih, mladić koji otvara koncerte na ovoj turneji. Premda generacijski pripadam onima rođenima u sivoj zoni između X-era i milenijalaca, za vrijeme Jeremihova nastupa pretvorio sam se u čangrizavoga bumera koji je vapio kako bi bilo bolje da hip hop nikad nije postao tako popularnim ako se imao pretvoriti “u ovo”.
Maskiran nekakvom balaklavom i sunčanim naočalama, odjeven u nešto što bi se mmoglo opisati kao siromahova vizija bogatoga čovjeka, pilio je glasom zakopanim u dubine autotunea dok su oko njega plesačice izvodile repertoar iz striptiz klubova – more like The Final Lapdance Tour. Krindž je dosegao nove razine kad nas je DJ kao ciglom pogodio sempliranjem “Rhythm Is A Dancer” njemačke eurodance grupe Snap! čiji zvuk nas je vratio u crnu eru ranih devedestih koju ovdašnji živalj pamti po oružanim sukobima i, naravno, siromaštvu i socijalnoj isključenosti.
Busta Rhymes nakon njega doslovno je djelovao poput kralja, a taj dojam dodatno je podebljao pojavivši se na pozornici na pravome tronu. Iako tek tri godine stariji od 50 Centa, Busta pripada generaciji repera koji su stasali i prije obrata stoljeća, a najveće uspjehe postigli su upravo na tom obratu pa nas je i najviše podsjetio na to razdoblje izvodeći fragmente uspješnica kao što su “Fire” i “Bounce”. Pokazao nam je i to da je “Seven Nation Army” The White Stripesa sposobna napraviti tranziciju iz rock arena i sportskih stadiona na hip-hop tulume jednako kao i “We Are the Champions” koju je iskoristio kasnije (a zatim i “Give It Away” Red Hot Chili Peppersa), a nizove skraćenih rafala svog jezika koji melje poput strojnice (a što je ovjekovječeno u njegovom možda i najvećem hitu “Break Ya Neck”) dijelio je uhodanim komičarskim showom u kojemu mu je društvo činio njegov zabavni sidekick Spliff.
Brbljali su njih dvojica o ljepoti hrvatskih žena, vrtjelili ploče na imaginarnom gramofonu, hvalili publiku, ali je i kudili kad po njihovoj procjeni nije dovoljno sudjelovala u programu (“We did not come here to fuck around, Croatia,” zagrmjet će strogo poput ljutog učitelja), kao u slučaju kad su izvodili refren pjesme “I Know What You Want” koji je u danima njegova ponosa i slave s Bustom izvodila Mariah Carey. No najbolji su dijelovi koncerta bili njegovi dokazi koji su potkrijepili tvrdnju kako je u pitanju jedan od najbržih jezika u mainstreamu hip hopa postižući ono što Ameri zovu breakneck speed i opet nas učinio nostalgičnima za vremenima u kojima su takve vještine bile na cijeni. Dio publike prigovorio bi da je u njegovom setu bilo previše zajebancije, a premalo glazbe, no Busta se pokazao karizmatičnom pojavom, što je dodatno potvrdila Arena skandirajući njegovo ime.
Zvijezda večeri izišla je tako pred dobro zagrijanu publiku i nije mu bilo potrebno mnogo više od uklizavanja s “I’m On Some Shit”, a zatim i albumom čiju je obljetnicu slavio počevši s “What Up Gangsta”. Nakon Jeremiha kojeg se nadamo vratiti u mutne vode zaborava iz kojih nam je sinoć nakratko isplivao u vidokrug i Buste čiji je nastup sa Spliffom napola djelovao kao stand-up act, Curtis je napokon izveo nešto slično koncertu, a onaj spektakl koji se očekivao otkako smo na parkiralištu brojili autobuse i šlepere počeo je polako primati svoj oblik u točkama u kojima su zasjali brojni plesači. I zato smo primorani ustvrditi kako je šteta što su fotografi ponovno otjerani u mračna podneblja ispred dalekoga FOH-a, bilo bi doista lijepo kad bismo mogli imati i neke vizualne uspomene na povremenu raskoš sinoćnjega showa.
Gospodin Cent je repao, a sa zvučnika je orila Sinatrina himna njegovom rodnom gradu “New York, New York” dok je publika u Areni pratila svaku pjesmu s visoko podignutim rukama, pjevajući refrene hitova kao što su ranije spomenuta “P.I.M.P” i “Candy Shop” koje je Jackson izveo back to back u jednom posebno surovom prikazu moći. Gledajući punu Arenu (u prodaju su ušle čak i one ulaznice s prilično ograničenim pogledom na pozornicu), morali smo se upitati koliko će iste publike biti na istome mjestu na one datume kad svoju petodnevnu rezidenciju u dvorani preuzme Aleksandra Prijović. Nisam stručnjak za tu vrstu glazbe, ali njezin pothvat čini se još strašnijim nakon što doživite pun kapacitet Laništa. No, neka ovdašnji živalj samo uživa. Samo da nam nije siromaštva i socijalne isključenosti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
