6. Inkubator – uspon Irene Žilić

U izdanju Inkubatora za veljaču na pozornici Malog pogona Tvornice su u utorak zasvirali Irena Žilić, Achromatic Attic i Mel Camino.

Irena Žilić (Foto: Tomislav Sporiš)

Rola se priča Inkubatora i dorolala do svog šestog izdanja. Jest da ‘svaki Cigo svoga konja hvali’, ali ipak smo zadovoljni što je Inkubator kao koncept zaživio i što interes izvođača i publike ne jenjava. Može se reći da se sve skupa drži na, u prosjeku, osamdesetak posjetitelja po koncertu, što i jest neki minimum da bi koncert mogao biti to što jest. U utorak su se tako predstavili uživo, redom, Irena Žilić, Achromatic Attic i Mel Camino.

Irena Žilić najnovije je ime zagrebačke ženske kantautorske scene, koja uistinu postaje sve potentnija i zanimljivija. Nina Romić više odavno nije usamljeni slučaj, a čak je i Inkubator proteklih mjeseci ugostio Ernu i Ivanu Picek. Irena Žilić se od svojih kolegica ponajviše razlikuje po tome što svoj izričaj temelji isključivo na engleskom jeziku, s jedne strane, dok s druge, ona uistinu i posjeduje boju glasa kojem to i leži. Takoreći, kao da je učenica jedne Dolores O’Riodan iz The Cranberriesa ili kantautorice Amy Macdonald, ali ima tu i dodirnih točki i s Kate Nash i Katie Melua – onog pop prizvuka s dignitetom. Irenin glas je kristalno čist i sluhistički ugođen, no kantautorica je inteligentno izbjegla plošnost i banalizaciju svoje lirike vještim izbjegavanjem klasične akordne strukture u pjesmama, već se vješto poigrava s polu-harmama, počesto držeći upitnik u uho slušatelja koje nije sigurno je li joj gitara uopće ugođena. No svaki put kad zapjeva, njen glas odmah kristalno jasno odaje impuls kako je cijela konstrukcija složena s namjerom. Da se ne govori, kako čim stekne malo više scenskog iskustva da bez problema svoju glazbu na taj stand-up solo način može izvesti bez srama bilo gdje u svijetu, ako joj se ukaže prilika. A činjenica je da već postaje tražena u Zagrebu. Stoga je topla preporuka već ove subote je pogledati u Medici na rođendanskom tulumu naših kolega i zdrave internetsko/glazbene konkurencije s Pot liste.

Achromatic Attic (Foto: Tomislav Sporiš)

Zagrebački bend Achromatic Attic nastupio je drugi po redu i pokazao jednu sasvim drugačiju viziju strukturiranja pjesme, dapače i samog doživljavanja iste. Naime, aranžmanske ideje su prilično odvažne, no Achromatic Attic treba u cjelini poraditi na njihovom poliranju, a time i prezentaciji. Dino Seferović je prezentan i energičan frontmen, i nedvojbeno je da bi u uigranijoj svirci još dalje dobacio. Uživo Achormatic Attic komprimira najrazličitije stilove i razdoblja rocka. Čas je to noise, čas punk, čas grunge, čas metal i to sve se zna izvrtjeti u jednoj pjesmi, a opet osjetno je kako Achromatic Attic ne žele ići u smjeru grupe poput The Mars Volte i ne žele atomizirati sve postojeće u glazbi po cijenu da im publika okrene leđa. I naravno ime grupe (Bezbojno potkrovlje – eng. prev.) je ironični odmak od onoga što grupa de facto nudi uživo. Tavan često skriva razne tajne.

Mel Camino (Foto: Tomislav Sporiš)

Velikogorički Mel Camino predstavio je svoj drugi studijski (i skorašnji) album „Kolumbo svoje duše“. Autsajderski štih, Ripperova pjevačka škola, eskapizam, čovjek u nepravednoj i nesrazmjernoj bitci s civilizacijom – to je Mel Camino u najkraćim crtama. Poetski grub izričaj vođe i kantautora Zlatka Majseca uklopljen je u glazbenu sliku šarolikog benda koji je u jednom trenutku bio potpomognut i violinistom.

Ima šarma u toj Majsecovoj ‘odjeb pozi’, koja je bila dodatno nijansiranja i njegovom „Strah i prijezir u Las Vegasu“ majicom, kao i u samom bendu koji se na momente čini kao sklepan od ljudi potpuno oprečnih afiniteta, a opet sve klapa u nekom čudnom smjeru i pjesmama koje kao da žele ostati neprilagođene u nekom svom svemiru.

Kad se podvuče crta večeri, nastup Irene Žilić odnio je prevagu.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X