Već nakon prvog prizora i prvih izrečenih rečenica, gledatelju postaje jasno da je pred njim 90 minuta iznevjerenih očekivanja.
Nije teško povjerovati da je Irena Škorić stvarno imala namjeru ostvariti ono što je spominjano u medijskim najavama filma “7 seX 7” mjesecima prije – “vragolaste, duhovite i gorke pripovijesti koje čine jedinstvenu filmsku cjelinu… erotske novele u kojima nije riječ o seksu (?!), nego o zanimljivim ljudskim odnosima koji posjeduju erotski naboj…”. Prema izjavama koje je šakom i kapom davala uoči premijere, činilo se da se radi o teorijski potkovanoj osobi koja je krenula u snimanje filma s jasnom idejom.
No, praksa je ispala malo drugačija. Gledajući film, ni u jednom trenutku nije me napuštao osjećaj da je ama baš svaki njegov djelić blijeda kopija onog što se htjelo, moglo, i na koncu, publike radi, trebalo napraviti. Svaka loša replika, smiješan nedostatak interakcije među glumcima, loša gluma, i u cjelini tragičan scenarij ukazivali su na to kakav ovo film nije. A kakav nije? Nije dobar. Nije čak ni osrednji. Riječ je o početničkom, nemuštom djelcetu koje ne uspijeva ni u temeljnom, a to je postizanje dojma cjeline. I koliko, s jedne strane, pojedine “novele” slijede logiku Aristotelova načela jedinstva mjesta, vremena i radnje, toliko se film u cjelini raspada.
Tih sedam pokušaja filmskih novela, redateljičinoj želji unatoč, ne čine čak niti mozaik, već bolno fragmentarno filmsko ostvarenje koje gledatelja ostavlja praznim i nesposobnim da shvati koji bi drugi smisao nizanja tih erotskih susreta mogao biti, ako ne puko jebanje. I to prilično nelijepo.
Glumi ukupno petnaestoro glumaca, glumac i glumica po priči, osim u onoj u kojoj Jelena Perčin i Sara Stanić igraju lezbijski par koji si priušti zabavu sa “živim vibratorom” Robertom Kurbašom, te u priči o homoseksualnom paru Marinku Lešu i Juri Radniću. U ostalim ulogama su Kristijan Ugrina, Ana Majhenić, Ivan Glowatzky, Csilla Barath Bastaić, Petra Težak, Frano Mašković, Jelena Jokić, Ivan Đuričić, Asim Ugljen i Mia Biondić, plus guest star Mario Kovač kao vlasnik Vinyl Shopa, kojeg ovdje treba staviti u zagradu jer se jedini ne skida i ne seksa, već je, po mom skromnom mišljenju, dobrodošao osvježavajući moment.
Tako je okosnica svake od priča susret muškarca i žene, te, kao što je spomenuto, jednom dva muškarca i jednom dvije žene uz prisustvo muškarca, a susreti uključuju nekakav uvod u seks, seksualni čin kao zaplet te rasplet s obratom na kraju. Priče se odvijaju u sasvim različitim ambijentima, na krovu zgrade, u foto-studiju, spavaćoj sobi, CD shopu, dnevnoj sobi i šumi. Sve je to potencijalno odličan temelj za zanimljivo djelo, drugim riječima, da film ne djeluje kao puko nizanje slika mogla se stvoriti kontekstualno jasna i opravdana cjelina, odnosno zanimljiv mozaik raznovrsnih ljudskih odnosa u različitim kontekstima i erotike koja se iz njih rađa.
Ovdje želim spomenuti još nešto što mi je upalo u oko, jer predstavlja kontrapunkt redateljičinim izjavama i medijskoj propagandi filma. Naime, jedino u priči o paru homoseksualaca nema seksa, nego tek malo dulji poljubac, i jedino se u priči o lezbijskom paru u klinču s muškarcem seks odvija pod plahtama, dok je u svim drugim pričama vrlo eksplicitan. Ako je istina ono što je redateljica izjavljivala kao dio vlastite promocije filma, da joj je smiješno da homoseksualni odnosi još uvijek iznenađuju ljude i da je htjela istražiti sve oblike erotskog među ljudima, nije jasno zašto se odlučila za ovaj pristup u dijelovima filma koji se bave baš tom tematikom.
I da, svaka čast sudionicima na snimanju poduljih dijelova u jednom kadru, što je sigurno bilo zahtjevno, ali se čini da je i za redateljicu i za glumce to ipak bio prevelik zalogaj. Tko zna, da se redateljica nije namjerno odrekla montaže, možda bi cijela stvar bila nešto uvjerljivija i time opravdanija ispala činjenica da je film prikazan u glavnom programu pulskog filmskog festivala. Unatoč svemu, bilo bi nepravedno ne spomenuti jedan svijetao moment u cijeloj priči – predzadnju novelu, gdje je, iako je jasno da se radi o seksu nekog muškarca i neke žene u nečijoj spavaćoj sobi, na scenaristički i redateljski domišljat način odgođeno potpuno razumijevanje situacije.
Osim toga i vrlo solidne špice, gledanje svega ostalog potpuni je gubitak vremena. Naime, već nakon prvog prizora, kamerom iz ruke snimane panorame Zagreba, i prvih izrečenih rečenica Petre Težak i Ivana Đuričića, gledatelju postaje jasno da je pred njim 90 minuta smiješne glume, na momente jezivih dijaloga, nepostojeće glumačke kemije; ukratko, sat i pol iznevjerenih očekivanja.
Ocjena: 3/10 (3 samo zbog predzadnje priče, špice i Marija Kovača)
(Artizana film, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
