Već nakon prvog prizora i prvih izrečenih rečenica, gledatelju postaje jasno da je pred njim 90 minuta iznevjerenih očekivanja.
Nije teško povjerovati da je Irena Škorić stvarno imala namjeru ostvariti ono što je spominjano u medijskim najavama filma “7 seX 7” mjesecima prije – “vragolaste, duhovite i gorke pripovijesti koje čine jedinstvenu filmsku cjelinu… erotske novele u kojima nije riječ o seksu (?!), nego o zanimljivim ljudskim odnosima koji posjeduju erotski naboj…”. Prema izjavama koje je šakom i kapom davala uoči premijere, činilo se da se radi o teorijski potkovanoj osobi koja je krenula u snimanje filma s jasnom idejom.
No, praksa je ispala malo drugačija. Gledajući film, ni u jednom trenutku nije me napuštao osjećaj da je ama baš svaki njegov djelić blijeda kopija onog što se htjelo, moglo, i na koncu, publike radi, trebalo napraviti. Svaka loša replika, smiješan nedostatak interakcije među glumcima, loša gluma, i u cjelini tragičan scenarij ukazivali su na to kakav ovo film nije. A kakav nije? Nije dobar. Nije čak ni osrednji. Riječ je o početničkom, nemuštom djelcetu koje ne uspijeva ni u temeljnom, a to je postizanje dojma cjeline. I koliko, s jedne strane, pojedine “novele” slijede logiku Aristotelova načela jedinstva mjesta, vremena i radnje, toliko se film u cjelini raspada.
Tih sedam pokušaja filmskih novela, redateljičinoj želji unatoč, ne čine čak niti mozaik, već bolno fragmentarno filmsko ostvarenje koje gledatelja ostavlja praznim i nesposobnim da shvati koji bi drugi smisao nizanja tih erotskih susreta mogao biti, ako ne puko jebanje. I to prilično nelijepo.
Glumi ukupno petnaestoro glumaca, glumac i glumica po priči, osim u onoj u kojoj Jelena Perčin i Sara Stanić igraju lezbijski par koji si priušti zabavu sa “živim vibratorom” Robertom Kurbašom, te u priči o homoseksualnom paru Marinku Lešu i Juri Radniću. U ostalim ulogama su Kristijan Ugrina, Ana Majhenić, Ivan Glowatzky, Csilla Barath Bastaić, Petra Težak, Frano Mašković, Jelena Jokić, Ivan Đuričić, Asim Ugljen i Mia Biondić, plus guest star Mario Kovač kao vlasnik Vinyl Shopa, kojeg ovdje treba staviti u zagradu jer se jedini ne skida i ne seksa, već je, po mom skromnom mišljenju, dobrodošao osvježavajući moment.
Tako je okosnica svake od priča susret muškarca i žene, te, kao što je spomenuto, jednom dva muškarca i jednom dvije žene uz prisustvo muškarca, a susreti uključuju nekakav uvod u seks, seksualni čin kao zaplet te rasplet s obratom na kraju. Priče se odvijaju u sasvim različitim ambijentima, na krovu zgrade, u foto-studiju, spavaćoj sobi, CD shopu, dnevnoj sobi i šumi. Sve je to potencijalno odličan temelj za zanimljivo djelo, drugim riječima, da film ne djeluje kao puko nizanje slika mogla se stvoriti kontekstualno jasna i opravdana cjelina, odnosno zanimljiv mozaik raznovrsnih ljudskih odnosa u različitim kontekstima i erotike koja se iz njih rađa.
Ovdje želim spomenuti još nešto što mi je upalo u oko, jer predstavlja kontrapunkt redateljičinim izjavama i medijskoj propagandi filma. Naime, jedino u priči o paru homoseksualaca nema seksa, nego tek malo dulji poljubac, i jedino se u priči o lezbijskom paru u klinču s muškarcem seks odvija pod plahtama, dok je u svim drugim pričama vrlo eksplicitan. Ako je istina ono što je redateljica izjavljivala kao dio vlastite promocije filma, da joj je smiješno da homoseksualni odnosi još uvijek iznenađuju ljude i da je htjela istražiti sve oblike erotskog među ljudima, nije jasno zašto se odlučila za ovaj pristup u dijelovima filma koji se bave baš tom tematikom.
I da, svaka čast sudionicima na snimanju poduljih dijelova u jednom kadru, što je sigurno bilo zahtjevno, ali se čini da je i za redateljicu i za glumce to ipak bio prevelik zalogaj. Tko zna, da se redateljica nije namjerno odrekla montaže, možda bi cijela stvar bila nešto uvjerljivija i time opravdanija ispala činjenica da je film prikazan u glavnom programu pulskog filmskog festivala. Unatoč svemu, bilo bi nepravedno ne spomenuti jedan svijetao moment u cijeloj priči – predzadnju novelu, gdje je, iako je jasno da se radi o seksu nekog muškarca i neke žene u nečijoj spavaćoj sobi, na scenaristički i redateljski domišljat način odgođeno potpuno razumijevanje situacije.
Osim toga i vrlo solidne špice, gledanje svega ostalog potpuni je gubitak vremena. Naime, već nakon prvog prizora, kamerom iz ruke snimane panorame Zagreba, i prvih izrečenih rečenica Petre Težak i Ivana Đuričića, gledatelju postaje jasno da je pred njim 90 minuta smiješne glume, na momente jezivih dijaloga, nepostojeće glumačke kemije; ukratko, sat i pol iznevjerenih očekivanja.
Ocjena: 3/10 (3 samo zbog predzadnje priče, špice i Marija Kovača)
(Artizana film, 2011.)