Nakon što je krajem prošle godine svoja remasterirana reizdanja doživjelo svih sedam albuma Toma Waitsa iz njegove posljednje faze karijere, odnosno oni objavljeni na etiketi ANTI-, isti tretman uslijedio je sada i za onih sedam s početka glazbenog puta ovog genijalnog trubadura, objavljivanih u sedamdesetima na etiketi Asylum. U našem pregledu na redu je možda i najbolji album Waitsovog ranijeg perioda, ‘Small Change’ iz 1976. godine.
Sigurno ste prisustvovali barem jednom tulumu previše, na kojemu bi netko oko fajrunta lažnim hrapavim glasom pijan zarevao “Waltzing Matilda”, ali poslušajte ponovno “Tom Traubert’s Blues”, po mogućnosti u novoj, remasteriranoj verziji. Nakon uvodnih gudačkih taktova glas Toma Waitsa u svega tri godine od sramežljive tankosti na “Closing Time” doveden u svu svoju veličanstvenu dubinu i grubost: “Wasted and wounded, it ain’t what the moon did…”
Čini se da šest i pol minuta vašeg vremena ne mogu biti ispunjeni ljepše orkestriranom slikom slomljenosti umorom utopljenim u boce jeftinog viskija nego u ovoj grandioznoj baladi iz jarka, čija je radnja, prema naslovu sudeći, smještena u Kopenhagen gdje nitko ne govori engleski i sve je slomljeno, a naš junak razdrljene košulje i mokrih cipela zaziva nekog tradicionalnim napjevom koji je postao neslužbenom australskom himnom: “You’ll go a-waltzin’ Matilda with me.”
Tako počinje “Small Change”, možda i najbolji od ranih Waitsovih uradaka na kojem je njegova vjerojatno najpoznatija persona dovedena do vrhunca i koju će u narednim desetljećima teško otresti. Naslovnica ga prikazuje umornog u zapozorju nekog striptiz bara, gdje mu društvo radi pjevačica u toplesu, navodno Cassandra Peterson, poznatija kao horor voditeljica Elvira, gospodarica mraka.
Nakon takvog emotivnog uvoda, ova ploča zaokreće u razigrani jazz riff odsviran na kontrabasu na koji Waits ulijeće svojim scatom i već se nalazimo na terenu naznačenom na njegovom prethodnom albumu, “Nighthawks at the Diner”. Tom je na “Step Right Up” potpuno uživljen u ulogu prodavača nekog neimenovanog proizvoda koji rješava sve vaše probleme u životu, od zabavljanja neželjenih rođaka, preko nalaženja posla (kvragu, to JEST posao!), dostavljanja pizze, pa sve do pretvaranja korisnika u devetogodišnjeg hindu dječaka. Ovo je uglazbljena verzija spama otprije više od četrdeset godina u kojoj Waits pokazuje svoj jedinstven smisao humor, kao i očaravajuću ritmičnost svog jezičnog izričaja.
“Jitterbug Boy” kojoj su u podnaslovu popisani članovi njegovog tadašnjeg društva, otkačeni glazbenik Chuck E. Weiss, te ekipa iz njihovog kućnog kluba Troubadour, menadžer Robert Marchese, vratar Paul Body i barmen zvan The Mug. Pripovjedač iz pjesme je još jedan iz niza tipičnih likova za ovaj album, bruklinški hvalisavac koji je vidio sve, pio s Louisom Armstrongom i spavao s Marylin Monroe. Pjesma služi kao šetnja kroz američku popularnu kulturu prve polovice dvadesetog stoljeća i galeriju njezinih uglavnom sportskih likova.
Potom odlazimo na imaginarno putovanje u New Orleans, u umornoj posveti ovom gradu koju je časopis Rolling Stone proglasio jednom od najboljih pjesama napisanim o američkome Jugu. Kad Waits tako kaže, i mi začujemo bend koji svira “When the Saints Go Marchin’ In” i osjećamo miris crvenog graha s rižom, a sva ta pripita atmosfera sagrađena do ove točke u albumu doživjet će vrhunac u sjajnoj intoksiciranoj konfabulaciji “The Piano Has Been Drinking”.
I tako dolazimo do sredine albuma i vjerojatno najbolje pjesme na njemu, “Invitation to the Blues”. Štoviše, vjerojatno je riječ i o najboljoj pjesmi cjelokupnog Waitsovog ranog opusa, koja je možda nadahnuta pjesmom “Nirvana” Charlesa Bukowskog, a koju će sam Waits objaviti tri desetljeća kasnije na “Orphans”. Pjesma prati čovjeka u bijegu koji se zaljubljuje u očaravajuću konobaricu zbog koje odluči na tom mjestu okončati svoje putovanje. Način na koja je ta impulzivna odluka opjevana ima kvalitetu nekog filma noira (po mogućnosti s Cagneyjem i Hayworth u glavnim ulogama, a pokazuje svu raskoš Waitsovog pjesničkog talenta:
“There’s a Continental Trailways leaving
Local bus tonight, ‘Good evening,
You can have my seat, I’m sticking ’round here for a while.’
Get me a room at the Squire, the filling station’s hiring
And I can eat here every night, what the hell have I got to lose?”
“Pasties And A G-String” postala je kasnije uživo brojem za vrjeme kojega bi se Waitsu na pozornici pridruživala striptizeta i vjerojatno je poslužila kao inspiracija za fotografiju s naslovnice. “Bad Liver and a Broken Heart” je, pak, pjesma u koju je autor ubacio jako puno toga, kao pastiš svih tužnih priča s mokrih šankova u kojem Tom koristi svaku mogućnost da se poigra s frazeološkim rječnikom (“I don’t have a drinking problem, ‘cept when I can’t get a drink” je jedna od poznatijih).
“The One That Got Away” je bitnički jazz hop, još jedan mali film noir uguran u četiri minute u pratnji kontrabasa, saksofona i pucketanja prstima, ali atmosferski vrhunac albuma je postignut na naslovnoj spoken-word pjesmi “Small Change” o ubojstvu kojemu je Waits navodno svjedočio u New Yorku dvije godine ranije. Broj započinje kresanjem šibice i razliježućom melodijom saksofona na koju Waits odgovara svojim iznenađujuće pjevnim lavežom u jednom od svojih najboljih vokalnih izdanja uopće, dok priča o nesretnoj sudbini ubijenog mladića s listićem kladionice u šaci.
Nažalost, nakon ove zapanjujuće izvedbe “I Can’t Wait To Get Off Work” možda zvuči kao suvišna naknadna misao kojoj bi bolje mjesto bilo jedno mjesto ranije na ploči, no “Small Change” je vrhunac Waitsovog ranog kataloga, remek-djelo kojem nema smisla zamišljati bilo kakve minorne korekcije u izvedbi. Ovakav album bio bi vjerojatno bilo kojem drugom glazbeniku neponovoljivi vrh karijere, ali Tom Waits će nas još nebrojeno puta na svom muzičkom putu uvjeriti da se uvijek može impresivnije, bolje i neočekivanije.
Ocjena: 10/10
(Anti/Epitaph, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
