Nakon što je krajem prošle godine svoja remasterirana reizdanja doživjelo svih sedam albuma Toma Waitsa iz njegove posljednje faze karijere, odnosno oni objavljeni na etiketi ANTI-, isti tretman uslijedio je sada i za onih sedam s početka glazbenog puta ovog genijalnog trubadura, objavljivanih u sedamdesetima na etiketi Asylum. Sljedeća postaja u našem pregledu je remek-djelo ‘Blue Valentine’ iz 1978.
Iako se moj prvi susret s glazbom Toma Waitsa dogodio sredinom devedesetih putem pjesme “Innocent When You Dream” u dirljivom finalu filma “Dim” Waynea Wanga, prvi njegov album u cijelosti poslušao sam možda godinu dana kasnije. U pitanju je bio upravo “Blue Valentine” presnimljen na neoznačenu kazetu, tako da nisam imao nikakvu viziju o tome kada je ta glazba snimljena ili kako uopće može izgledati taj Tom Waits, čovjek čiji glas poteže iz nekih neslućenih dubina, a unatoč svojoj životinjskoj grubosti može istovremeno zvučati tako ranjivo.
Nakon prvog utiska koji je došao iz Waitsovih glasnica, uslijedio je onaj drugi, a to su bile priče koje je ovaj, u mojoj glavi još uvijek tajanstveni bard raspredao jednu za drugom. Stradanja sitnih kriminalaca poput Cesara u “Red Shoes By The Drugstore” ili naslovnog junaka u “Romeo Is Bleeding” tada nisu bila ništa novo u njegovom opusu, što ću saznati kasnije kad se upoznam s naslovnom pjesmom njegovog albuma “Small Change”, ali tad sam se prvi put susreo s minucioznim brušenjem detalja u njegovim pričama, na kakve bi rijetko koji kantautor obratio pozornost.
Album počinje obradom songa Leonarda Bernsteina i Stephena Sondheima, “Somewhere” iz mjuzikla “West Side Story”, a Waits je izvodi svojim razornim vokalom kao nitko prije ili poslije njega. Nakon toga ćemo zakoračiti u glavnu atmosferu albuma, a to je ona noćnog američkog života koji za razliku od romantiziranog srca subotnje noći s njegovog istoimenog drugog albuma donosi stalnu pulsirajuću opasnost i koloplet likova s onu stranu ruba zakona. Prvi od njih je spomenuti Cesar koji će stradati u neuspjeloj pljački dijamantnog prstena za svoju dragu koja nosi crvene cipele i neće stići na svoj dogovreni sastanak s njom ispred dragstora.
Omiljeni klasik “Christmas Card From a Hooker in Minneapolis” je, kako mu samo ime kaže, pismo prostitutke koja se javlja svom bivšem momku s imaginarnom pričom o njenom novom životu u kojem se skinula s droge s mužem trombonistom, ali zapravo samo traži lovu kojom bi platila odvjetnika i izašla iz zatvora, a “Romeo Is Bleeding” još jedna slika iz krim-miljea, ovog puta meksičkog, o svojevrsnoj legendi ulica koja umire od metka u prsima u kinodvorani gledajući film s Jamesom Cagneyjem.
Centralno mjesto na albumu zauzima i ujedno najdulja od deset pjesama, usporeni blues “$29.00”, ujedno i prva od dvije pjesme koje se izravno bave opasnostima koje prijete djevojkama koje se upute u noć u potrazi za slavom ili boljem životom u Americi (druga od njih je “A Sweet Little Bullet From A Pretty Blue Gun”), dok drugu stranu ploče otvara zloslutna “Wrong Side of the Road” koja istovremeno zvuči kao uputa za neki mračni voodoo obred kao i još jedan recept za bijeg u neki novi obećani kutak Sjedinjenih Država (u ovom slučaju Reno) suprotnim trakom ceste.
Jedan od vrunaca ploče je svakako divlja i frajerska “Whistlin’ Past the Graveyard”, dok onu drugu, nježnu Waitsovu stranu možda najbolje predstavlja nostalgični pogled u dane odrastanja, “Kentucky Avenue”. Ovdje opet progovoara subjektivni odnos od kojega mi je teško pobjeći kada pišem o Waitsovoj glazbi, ali koliko je moćna ova pjesma najbolje govori činjenica da mi i nakon dvadeset godina slušanja iste zapinje knedla u grlu kada čujem:
“I’ll take the spokes from your wheelchair and a magpie’s wings
And I’ll tie em to your shoulders and your feet.
I’ll steal a hacksaw from my dad and cut the braces off your legs
And we’ll bury them tonight out in the cornfield.”
Na naslovnoj baladi koja okončava album Waits u pratnji električne gitare priča o čovjeku u stalnom bijegu od stare ljubavi koja ga i dalje proganja svako Valentinovo i podsjeća ga na sve što je bio i želi zaboraviti. “Blue Valentine” je svakako jedan od vrhunaca Waitsove rane faze koja se ovom pločom polako bliži kraju, ali i njegove karijere uopće. Tek pet godina nakon prvog albuma Waits je nanizao više očaravajuće glazbe nego mnogi u deset puta dužem razdoblju, ali najluđe od svega jest to da će najbolje od njega tek uslijediti…
Ocjena: 10/10
(Anti/Epitaph, 2018.)