Iako se doima da prevladava mišljenje kako je nova ploča Jacka Whitea uradak s mnogo razbacanih ideja bez pravih pjesama, riječ je o odvažnom i zanimljivom albumu koji vjerno korespondira današnjem stanju svijesti u kojemu vlada postmoderna shizofrenija.
Oni koji razočarano okreću očima tvrdeći kako je Jack White na svom novom albumu “Boarding House Reach” napokon pokleknuo pred vizijama vlastite grandioznosti i smatra kako više ne mora pisati pjesme da bi objavio album zanemaruju činjenicu da je White oduvijek bio pompozni snob, ali to nikako ne umanjuje njegovo dubinsko poznavanje, i što je još bitnije, razumijevanje glazbene tradicije na koju se svojim radom nastavlja, a ona doista uključuje uvijek rastući spektar stilova koji polako teži sveobuhvatnosti.
Prirodni dio tog spektra su svakako i genijalni glazbeni luđaci poput Franka Zappe i Captaina Beefhearta, s čijim gotovo neslušljivim remek-djelom (oksimoroni su njegov modus operandi) “Trout Mask Replica” novi Whiteov album ima mnogo toga zajedničkog. Oba su glazbeni kolaži (kapetanov je lijepljen analogno, a Whiteov digitalno) bezbrojnih zamisli protkanih recitacijama i pjesmama koje počinju kao jedno, a zatim se predomišljavaju u autorovoj kreativnoj imaginaciji te završavaju na nekim paralelnim kolosjecima pogrešnoga grada. I nisu za svačije uši niti za svaki trenutak.
Iako “Boarding House Reach” započinje prilično tradicionalno, baladom s elementima soula “Connected By Love” na koju se nastavlja “Why Walk a Dog?”, koja je bizarnija po pitanju tematike nego samog glazbenog izričaja (White izgleda ne razumije zašto ljudi imaju kućne ljubimce), stvari ubrzo ulaze u vrtlog u kojemu se napuštaju naširoko utvrđeni pop okviri i kreće zaigrano rezanje i lijepljenje, recitiranje i nabacivanje u kojemu će se slušatelj pošteno namučiti pri traženju čvršćih uporišta na kakve je navikao.
Da, u jednom trenutku White čak i repa (još k tome o bogu!) i to ne zvuči nimalo ugodno, ali i dalje precizno oslikava razinu nelagode prema današnjim okvirima svijesti i glazbenih struktura kakve prevladavaju u eteru u kojemu su kanonizirani igrači kakav je i Jackov suradnik na “Ice Station Zebra”, Jay-Z. Na drugom mjestu čut ćemo glas australskog vintage bluzera C.W. Stonekinga kako dopire kao iz vremena otprije stotinu godina, prije nego White stane pjevati o pljačkanju banaka na “Hypermisophoniac”.
U trenucima kada stvari ostaju na previdljivom terenu, White i dalje briljira s moćnim i prljavim rifovima, kao na “Over and Over and Over”, ali uglavnom prevladavaju distrakcije i Jackovo uporno traženje linije do koje mu je dopušteno gurati svoj kreativni nered, a da se pritom stvari ne raspadnu. A ta granica se, zatim, naravno – ne poštuje.
Naravno, ne treba tvrditi kako je “Boarding House Reach” plod vizije nepogrešivoga genija, niti kako je sve to što White radi nešto novo i neviđeno. Album ima barem tri pjesme previše za vlastito dobro, ali kada bi bio koncizniji i fokusiraniji, onda ne bi ostavljao dovoljno jak dojam hrabrosti i testa slušatelju. Za Beefheartovu “Trout Mask Replicu” kažu da je prosječni slušatelj u životu posluša 0,5 puta. Whiteov album nije toliko neprohodan, ali je dovoljno eksperimentalan da odbije dobar dio publike. No svakako je riječ o odvažnom i zanimljivom albumu koji vjerno korespondira današnjem stanju svijesti u kojemu vlada postmoderna shizofrenija.
Ocjena: 8/10
(XL Recordings, 2018)