Novi zagrebački bend Paul The Walrus koji svoj izričaj gradi na utjecajima ikona poput Beach Boysa i Beatlesa, ali i mlađih, ponajviše, Fratellisa objavio je prvi EP ‘Dolphin And Whale Watching Part One’.
Na „Dolphin And Whale Watching Part One“ su predstavljene četiri pjesme, a hoće li se one naći i na dugosvirajućem prvijencu na kojem Paul The Walrus rade možda i nije toliko bitno koliko je bitno to da sasvim solidno stoje kao cjelina ovog ‘extended playa’. Osnivač i idejni pokretač je Borna Mijolović, ujedno je napisao, izveo, otpjevao i snimio „Dolphin And Whale Watching Part One“, što je samo po sebi pohvalno, a pridružili su mu se Branimir Kuruc iz Them Moose Rush na bas gitari, Miro Kadijević na ritam gitari i pratećim vokalima, te Trgovec Greif na bubnjevima.
Paul The Walrus ne odiše u retro štihu samo po pitanju aranžmana, nego cjelokupnog ozračja oslanjajući se više na durski ugođaj topline i bezbrižnosti iz kojih dodatno progovara i doza ironije, jer je općenito teško balansirati po toj liniji između banalnosti i ironije, jer se izvođači, posebice mladi, začas mogu pretvoriti u vlastitu karikaturu. Ovdje o tome, na sreću, nije riječ. Mijoloviću se u tom segmentu ocrtava dovoljno zrelosti da ne napravi pogrešku, kao što je svakako pohvalna ‘manje je više’ strategija po pitanju minutaže EP-ija „Dolphin And Whale Watching Part One“, naime samo jedna pjesma prelazi trajanje od tri minute, pa se i tu solidno definira usvajanje beatlesovske pop škole ranije faze.
No i tu bi situacija začas postala banalna da nema pjesme „Jack The Ripper“, koja dolazi treća po redu i koja se može smatrati nosivom konstrukcijom cijele priče. To je punokrvna storytelling pjesma koje se ne bi posramili ni Fratellis, koje Paul The Walrus navode među uzore, i to u svakom pogledu. Lepršave prve dvije pjesme „Not So Sweet“ i „1940“ kao da logično vode do nje kao čvrstog sidrišta, kao što i „Miss Milton“ nakon „Jack The Ripper“ otvara prostor za širu vokalnu harmonijsku lepezu uzimajući od zvuka šezdesetih i sedamdesetih dovoljno elemenata za retro štih, ali i pametno izbjegavajući previše ‘začinjavanja’ što bi eventualno od nje moglo napraviti patetičnu kašu.
Obećavajuće – je možda najbolji epitet za EP ovog benda koji je trenutno u fazi ‘mapiranja gradskih klubova’ i stjecanja koncertnog iskustva.
Ocjena: 7/10
(Samizdat/Bandcamp, 2018.)