Album ‘Resistance Is Futile’ u boljim trenucima neće ugroziti dostojanstveno starenje Manic Street Preachersa, dok će u lošijima zazvučati kao neuvjerljivi remake nekadašnjih uspješnica.
Nekima od nas, koji smo tinejdžerske godine i studentske dane proživjeli devedesetih, ljevičarski rock revolucionari iz velške zabiti zvani Manic Street Preachers bili su puno više od običnog benda. Kroz njihove stihove kužio se svijet i formirali sociopolitički pogledi, nalazila su se opravdanja za novu porciju psovanja majke kapitalizmu, ali i otkrivala imena i opusi slikara ili književnika kojima ste kasnije mogli fascinirati svoje hipsterske prijatelje.
Već na jednoj od prvih velikih turneja, kada su svirali kao predgrupa Gunsima, jasno su pokazali što misle o sex&drugs&rock’n’roll ekscesima – dok su se Axl, Slash i ekipa poslije koncerta ubijali svim i svačim, Manicsi su se povlačili u svoje hotelske sobe kako bi pogledali novu epizodu svoje omiljene serije (James Dean Bradfield – “Cagney & Lacey”) ili pročitali neku knjigu. Imali su i najčudniju priču iz vremena britpopa, a to je dakako nestanak gitarista i tekstopisca Richeyja Edwardsa kojem se svaki trag izgubio 1. veljače 1995. godine. Možda i važnija od bilo čega navedenog bila je sama glazba u kojoj su na ranim albumima stavu i bijesu punka pridodavali zarazne refrene glam rocka, ne bi li već na klasiku “Everything Must Go” sve to odbacili u korist orkestriranog indie-popa i velikih, studiozno razrađenih aranžmana.
Da ipak neće postati The Clash naše generacije bilo je očito već početkom “nultih”, kada je započela njihova kreativna stagnacija, tek povremeno prekinuta nekim hit-singlom (“Your Love Alone Is Not Enough”) ili iznadprosječnim albumom (“Journal For Plague Lovers”, “Postcards from a Young Man”). Negdje na tom tragu je i “Resistance Is Futile”, ploča koja u boljim trenucima neće ugroziti njihovo dostojanstveno starenje, dok će u lošijima zazvučati kao neuvjerljivi remake nekadašnjih uspješnica.
U prvu kategoriju svakako ulaze uvodna “People Give In” u kojoj kao da i sami podižu bijelu zastavu, prepuštajući ideale i ratove drugima, power-pop “Sequels Of Forgotten Wars” te simpatična posveta ikoni novog realizma Yvesu Kleinu u “International Blue”.
Preostalih devet pjesama preporučljivo je konzumirati uz istovremeno čitanje tekstova, često i jedinog razloga zbog kojeg su promašaji poput eurovizijski stupidnog dueta s mlađahnom kantautoricom The Anchoress “Dylan & Caitlin” ili “Hold Me Like a Heaven”, bjegunca s nekog od novijih studijskih poskliznuća Coldplaya, uopće vrijedni spomena. Obećavajuće teme kojima se mogu pohvaliti “Vivian” ili završna “The Left Behind” prije dvadesetak bi godina vjerojatno pretvorili u nešto bez roka trajanja, dok ovdje ostavljaju dojam još jedne u sve dužem nizu propuštenih prilika.
Nicky Wire zadržao je dobru formu i na trinaestom albumu Manicsa pa će vas svako malo uzdrmati stihovima kao što su “I hate the world more than I hate myself” i “there will be no parades for the likes of us” u kojima kao da priznaje kako ni sam više nije siguran trebaju li nastaviti borbu ili se jednostavno prepustiti statusu zaslužnih veterana.
Ocjena: 5/10
(Columbia / Menart, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
