Manic Street Preachers ‘Resistance Is Futile’ – Zar je sve bilo uzalud?

Album ‘Resistance Is Futile’ u boljim trenucima neće ugroziti dostojanstveno starenje Manic Street Preachersa, dok će u lošijima zazvučati kao neuvjerljivi remake nekadašnjih uspješnica.

  • 5
    Shares
Manic Street Preachers ‘Resistance Is Futile’

Nekima od nas, koji smo tinejdžerske godine i studentske dane proživjeli devedesetih, ljevičarski rock revolucionari iz velške zabiti zvani Manic Street Preachers bili su puno više od običnog benda. Kroz njihove stihove kužio se svijet i formirali sociopolitički pogledi, nalazila su se opravdanja za novu porciju psovanja majke kapitalizmu, ali i otkrivala imena i opusi slikara ili književnika kojima ste kasnije mogli fascinirati svoje hipsterske prijatelje.

Već na jednoj od prvih velikih turneja, kada su svirali kao predgrupa Gunsima, jasno su pokazali što misle o sex&drugs&rock’n’roll ekscesima – dok su se Axl, Slash i ekipa poslije koncerta ubijali svim i svačim, Manicsi su se povlačili u svoje hotelske sobe kako bi pogledali novu epizodu svoje omiljene serije (James Dean Bradfield – “Cagney & Lacey”) ili pročitali neku knjigu. Imali su i najčudniju priču iz vremena britpopa, a to je dakako nestanak gitarista i tekstopisca Richeyja Edwardsa kojem se svaki trag izgubio 1. veljače 1995. godine. Možda i važnija od bilo čega navedenog bila je sama glazba u kojoj su na ranim albumima stavu i bijesu punka pridodavali zarazne refrene glam rocka, ne bi li već na klasiku “Everything Must Go” sve to odbacili u korist orkestriranog indie-popa i velikih, studiozno razrađenih aranžmana.

Da ipak neće postati The Clash naše generacije bilo je očito već početkom “nultih”, kada je započela njihova kreativna stagnacija, tek povremeno prekinuta nekim hit-singlom (“Your Love Alone Is Not Enough”) ili iznadprosječnim albumom (“Journal For Plague Lovers”, “Postcards from a Young Man”). Negdje na tom tragu je i “Resistance Is Futile”, ploča koja u boljim trenucima neće ugroziti njihovo dostojanstveno starenje, dok će u lošijima zazvučati kao neuvjerljivi remake nekadašnjih uspješnica.

U prvu kategoriju svakako ulaze uvodna “People Give In” u kojoj kao da i sami podižu bijelu zastavu, prepuštajući ideale i ratove drugima, power-pop “Sequels Of Forgotten Wars” te simpatična posveta ikoni novog realizma Yvesu Kleinu u “International Blue”.

Preostalih devet pjesama preporučljivo je konzumirati uz istovremeno čitanje tekstova, često i jedinog razloga zbog kojeg su promašaji poput eurovizijski stupidnog dueta s mlađahnom kantautoricom The Anchoress “Dylan & Caitlin” ili “Hold Me Like a Heaven”, bjegunca s nekog od novijih studijskih poskliznuća Coldplaya, uopće vrijedni spomena. Obećavajuće teme kojima se mogu pohvaliti “Vivian” ili završna “The Left Behind” prije dvadesetak bi godina vjerojatno pretvorili u nešto bez roka trajanja, dok ovdje ostavljaju dojam još jedne u sve dužem nizu propuštenih prilika.

Nicky Wire zadržao je dobru formu i na trinaestom albumu Manicsa pa će vas svako malo uzdrmati stihovima kao što su “I hate the world more than I hate myself” i “there will be no parades for the likes of us” u kojima kao da priznaje kako ni sam više nije siguran trebaju li nastaviti borbu ili se jednostavno prepustiti statusu zaslužnih veterana.

Ocjena: 5/10

(Columbia / Menart, 2018.)

  • 5
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X