‘Flow Vertical’ je majstorski aranžirana glazbena psihoterapija zvukom, muzika kao stvorena za izvođenje na Bijenalu, suvremena klasika utpoljena u jazzu, koja je slobodna i rasterećujuća, zavodljiva radije nego atonalna.
Jedno od ovogodišnjih najugodnijih iznenađenja regionalne jazz scene dolazi nam u obliku novoga izdanja seksteta saksofonistice Jasne Jovičević, “Flow Vertical”. Album donosi sedam vrlo različitih skladbi od kojih svaka, prema riječima iz popratnoga materijala, predstavlja istraživanje izravnoga utjecaja vibracija zvuka na tijelo, um i energiju izvođača i slušatelja prema njihovim psihičkim centrima iliti čakrama. Na nastupima uživo, ovaj se utjecaj javno i mjeri, što svakako zvuči kao zanimljiv performans kojemu bi valjalo svjedočiti.
Iako ovakav opis može zvučati apstraktno, pogotovo ako znamo da se Jasnina glazba uglavnom opisuje u okvirima free jazza temeljenog na improvizaciji, već od prve pjesme, bojnog marša “Rising Barefoot Battle”, postaje jasno kako se nalazimo na veoma zanimljivom teritoriju koji se svom snagom opire jasnoj žanrovskoj klasifikaciji. Uzrok tome je postava seksteta koja je u najmanju ruku atipična za jazz glazbu, a čine je uz Jasnine saksofone (ali i bas klarinet, vokal i spacedrum) gudači, udaraljke i prominentni fagot, dakle instrumentarij kakav bismo prije očekivali u klasičnoj glazbi.
Nakon izvrsne uvodne ratničke koračnice, na “Drifting Upstream” album otplovljava u proljetnu atmosferu bezbrižnoga buđenja prirode, da bismo tek u uvodnim minutama najdulje skladbe albuma “Ram Runs Through The Veins” osjetili improvizacije slobodnog jazza duhovnog pražnjenja kroz instrument kakvo smo očekivali od početka, dok Jasna nasilno grabi zrak između fraza. No i ta se kompozicija nakon tri i pol minute pretvara u vješto orkestriranu baladu, ujedno i prvu s artikuliranim tekstom na ovoj ploči.
“Offering Tears for Pearls” vjerojatno je melodijski najdirljiviji broj u kojem u najvećem dijelu pjesme glavnu riječ vode gudači, dok na “Speak Loud, My Inner Child” ostaje sama bez pratnje seksteta i minimalistički introvertirano vodi dijalog s djetetom u sebi. Prateći glazbenici vraćaju se na “Fairy With a Dense Green Eye” stvarajući sablasnu atmosferu preko koje mjestimično zapleše i vokal prije nego prepusti mjesto solažama. Na koncu, album se sa “Silver Wings of a Thousand Petals” odlučuje radije izmigoljiti na stražnja vrata nego u kakvom vatrenom krešendu, ali čakre valjda znaju što im bolje paše.
“Flow Vertical” je majstorski aranžirana glazbena psihoterapija zvukom, muzika kao stvorena za izvođenje na Bijenalu, suvremena klasika utpoljena u jazzu koja je slobodna i rasterećujuća, zavodljiva radije nego atonalna. I sasvim sigurno može poslužiti kao konkretan dokaz da se na široj sceni događaju itekako vrijedne stvari i izvan glavnih mainstream kretanja.
Ocjena: 9/10
(FMR Records, 2018.)