Manchesterski J-Walk, sastavljen od Martina Brewa i Martina Desaija, skrenuo je pozornost početkom novog milenija izvrsnim albumom ‘A Night On The Rocks’ i serijom hvaljenih remikseva koje su potpisali za izvođače u rasponu od Kings Of Convenience do Sugarcubes obožavane frikuše Björk.
Šesnaest godina kasnije iza tog se imena krije tek malo ozbiljniji hobi prvog od dvojice spomenutih Martina, no umanjivanje nekadašnjih ambicija ni u kom se slučaju nije odrazilo na kvaliteti.
„Emotional European Synthesizer Music“ zamišljen je kao ljetni album, pri čemu treba naglasiti kako nije riječ o nabrijavajućim ‘dizalicama’, već kolekciji blago hipnotičkih chilloutova koji će vas otpratiti natrag u normalu poslije svim i svačim pojačane noći partijanja, pretvoriti se u idealnog suvozača na dugom putovanju ili u savršeni soundtrack kada izvaljeni na obali u sumrak ispraćate još jedan ljetni dan.
‘Template’ čitave priče jasno je definiran od samog početka, točnije od „Nautical Dawn“, meditativnog synth-funka u kojem kao da se jedni Tangerine Dream ili Vangelis pomiruju s nekadašnjim acid-houseom, hip hopom inspiriranim beatovima i nizom lijepih dionica na gitari. Istim stazama kreće se i „My Hypnotic Friend“, uz dodatak vokala, komadića mozaika koji mu je na prethodnim izdanjima često i prilično nedostajao, posebno u usporedbi s „Heavens Above“ ili „Cariad“ s prvijenca.
Istini za volju, glas koji prati novu dozu Brewovih džepnih simfonija nerijetko djeluje robotizirano, neizbježno asocirajući slušatelja na neka od manje eksperimentalnih ostvarenja velikih Kraftwerk. Takvi, skoro pa šaputavi vokali nisu se baš najbolje uklopili u spomenutu pjesmu, ali zato efektno pojačavaju neki pritajeni osjećaj paranoje u „Europa Noir“ i bezbrižno fantaziranje o obalama i morima u „Take Me To The Sea“. Ova posljednja, dobrim dijelom zahvaljujući iznimno lijepom gitarskom solu, završila je u samom vrhu „Emotional European Synthesizer Musica“, rame uz rame s „Edge Of The City“, vođenom jednostavnom linijom na klaviru, i „Pink Final“, synth psihodelijom koju bismo mogli opisati kao jam session Jean-Michel Jarrea i nekog acid-jazz benda.
Posebno vrijedi izdvojiti završnu „Stay Gold“, svemirski funk koji u slušatelju budi isti onaj osjećaj kraja ljeta, kada poput posljednjeg turista u gradu gledate napuštene plaže i ulice, pomalo tjeskobno odbrojavajući zadnje dane prije povratka u stvarnost.
Ocjena: 8/10
(Wonderfulsound, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
