‘Ono što je ona učinila kao pjevačica, to bi željela učiniti svaka žena’, Winona Williams.
Njen bivši muž Miles Davis upravo je riječima: “Madonna prije Maddone i Prince prije Princea’ opisao Betty Davis, koja je prije četiri desetljeća potpuno nestala sa scene. A u potragu za njom se dao redatelj Phil Cox.
Dokumentarni film „Betty: They Say I’m Different“ imao je svoju premijernu projekciju u Hrvatskoj na ovogodišnjem DORF-u, koji je započeo kao uvertira 5. SuperUho Festivala u Primoštenu. Iako je prvi dojam da je riječ o dokumentarnom narativu potrage za glavnim likom u stilu Oskarom proslavljenog „Searching For Sugarman“, koji je u fokus glazbene pozornosti vratio Sixta Rodrigueza i ponovno oživio njegovu karijeru, „Betty: They Say I’m Different“ donosi priču bez te vrste happy enda.
Za početak pohvalno je što je redatelj Phil Cox sažeo fim na trajanje od jednog sata, time izoštrio i pročistio sadržaj, izbjegao neka nepotrebna ponavljanja i zgusnuo priču u stilu kratke i eksplozivne karijere svoje heroine koja je u tri godine snimila tri albuma i zauvijek promijenila percepciju spram žene u glazbenom biznisu. Dakako, posao mu je bio itekako otežan, jer je Betty dala svoj glas, ali ne lice, ostavivši redatelji suženi plan korištenja kamere samo na detalje koji otkrivaju njenu siluetu i kućne obrede u sadašnjosti u skromnom i u minimalističkom japanskom stilu uređenom stanu u Pittsburghu u kojem je pjevačica odrasla. No njen duh i oštrina misli ostali su nepokolebljivi.
Nije rekla puno, ali je puno objasnila bez okolišanja. Uostalom kako i doliči ženi koja je bila ispred svog vremena, ali time i ispred svoje države, kako je u filmu zaključila jedna njena dobra poznanica. Za neupućene, u šezdesetima u Americi kada je crna populacija stradavala u borbi za pravo glasa, zemlja se raspadala iznutra zbog vijetnamskog rata, političkih atentata i sveopće društvene krize, jedna od slika koju su Afroamerikanci tada odašiljali u javnost bila je ona o uljuđenim građanima po mjeri morala bijelaca. Betty Davis koja je osjećala da je drukčija i da treba raditi ono što joj unutrašnji glas nalaže, bez obzira na boju kože bila je tako prva pjevačica koja je provokativni seksepil stopila s tvrdim funkom. ‘Udarila’ je iskreno, otvoreno i nesputano namećući se kao pjevačica kod koje seksualnost bez glazbe ne postoji, i obrnuto. I to dakako nije bilo nimalo bez pokrića, ni glazbenog, ni duhovnog.
Što se tiče duhovnog, kako sama navodi, uvijek ju je vodila vrana. Vrana je bila njena ptica i za nju kaže da ju je vodila od malih nogu. Vrana ju je dovela do bluesa i soula, ona joj je dala znak kad se trebala zaputiti u New York. Po svjedočanstvima, glazba je bila nerazdvojni dio njenog bića. Prvu pjesmu napisala je s 12 godina i od tad nije prestajala pisati pjesme. U New Yorku je zarađivala kao model, pisala pjesme za druge i intenzivno se družila s Jimijem Hendrixom, a potom je Miles Davis ušao u njen život, tj. ona u njegov.
Upravo je Betty bila spona Milesu (koji je zaizrao i od starenja i glazbenog okoštavanja) da i on, a time i jazz uskoče u tadašnju dimenziju kontrakulturne i uzburkane stvarnosti. Ona je utjecala na promjenu njegova stila odijevanja, upoznala ga s vrištećim distorziranim zvukom Jimija Hendrixa i galopirajućim ritmom. S druge strane, on je bio taj koji ju je ohrabrio za karijeru riječima: Betty nemoj samo pisati. Idi pjevaj!“
No da nije bilo samo tako (lako), Betty u filmu otkriva srž mračnog karaktera njihova kratkog i burnog braka. „Svakim danom koji sam proživjela s njim zaslužila sam prezime Davis. Miles je bio energija. Nekad svijetla. Nekad tamna. I bio je bijesan. Nikome nikad nisam rekla koliko je bio nasilan. Kad sam ga napustila sve to sam stavila na svoja tri albuma tvrdog funka.“ S tim rečenicama doslovce je objašnjeno sve.
No prava priča slijedi tek nakon toga kad kao uvod o razlozima naprasnog svršetka karijere Betty prozbori riječima: „Vrata industrije brzo su se zatvorila. Uvijek bijelci za stolovima koji ti govore: Promijeni izgled, promijeni zvuk, Betty. Uklopi se, inače nema ugovora. Nema srebrnog dolara. Brzo sam naučila da zvijezde pate i gladuju u tišini.“ Tragična sudbina one koja je bila ispred svog vremena i ispred svoje države tek je nakon toga počela dobivati svoj zamah, no te detalje ipak treba ostaviti onima koji odluče pogledati film. Sudbinsku zadovoljšinu treba potražiti u tome što je, kako je rekao Carlos Morales, jedan o članova njenog nekadašnjeg benda, jest u tome što je glazba Betty Davis pobijedila glazbeni biznis jer je ostala i jer se sve više i više iznova otkriva. A otkrivat će se i dalje jer je ona jedna od nezaobilaznih karika u nizu američkih žena, počevši od Ma Rainey pa nadalje, koja je u XX stoljeću krčila put kao pjevačica koja nije prezala otpjevati ono što joj je na duši i u skladu toga se ponašati. I formulu toga je opisala kroz nadahnuća koje su velike blues i jazz pjevačice ostavile na nju. „Uvijek su me privlačile žene koje su pjevale o teškom poslu, problematičnim vezama i rasnim problemima. Stare žene, one na kojima se vidi kroz što su prošle. Njihovi glasovi i one su bile jedine stvarne. I danas.“, kazala je.
Na isti način je stvarna i glazba Betty Davis danas. Platila je visoku cijenu za to što je bila drukčija, no ovaj dokumentarni film jasno ukazuje da ona spada u red onih izuzetnih. S tri albuma napravila je više i hrabro pomaknula percepciju nego mnogi drugi s cjeloživotnim opusima. „Ono što je ona učinila kao pjevačica, to bi željela učiniti svaka žena“, sažela je Winona Williams, njena njujorška prijateljica iz sedamdesetih.
„Betty: They Say I’m Different“ upravo je dokumentarac koji s dušom priča priču o tome. Unatoč svim preprekama, šturim i manjkavim povijesnim medijskim ostacima i artefaktima jedne meteorski kratke karijere čiji sjaj se i danas jasno vidi.
Ocjena: 8/10
(A Native Voice Films & La Compagnie des Taxi Brousse / ARTE, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
