Ben Howard već je s debitantskim albumom ‘Every Kingdom’ iz 2011. ukazao na sebe kao glazbenog vuderkinda, a kroz naredna tri albuma to je i dokazao.
Za početak, Ben Howard se nije dao trendovski preoblikovati po nahođenju glazbene industrije i uspio je opstati kao sjetni emotivac. Nikad u prvom planu, ali do sada niti previše ‘ispod radara’. Njegov novi album bi se na prvo slušanje mogao jednostavno opisati kao Kings Of Convenience susreću Joséa Gonzáleza i Conora Obersta (ali i to je epitet), no svako novo slušanje izbacuje novi pokrov sanjive višeslojnosti koju nudi „Noonday Dream“. No opet ugođaj cijelog albuma ne nosi razradu zvučne širine i ovisno o danu i raspoloženju slušatelja, njegova hermetičnost može biti zamorna, kao što i tišina, za kojom Howard poseže ispred i na kraju nekih pjesma, postaje faktor koji remeti fluidnost.
Uz te ‘dvije strane medalje’ ipak se ne može poreći da je Howard majstor sporogoruće dramatike. U tom smislu treća po redu pjesma „A Boat To An Island On The Wall“ u svojih masivnih 7:40 minuta trajanja otvara katarzu nakon koje se ovaj album sluša ‘drukčijim ušima’. Dotad kroz „Nica Libres At Dusk“ i „Towing The Line“ prevladava prigušena polu-akustična elegičnost, a dobrim dijelom se nastavlja i u „A Boat To An Island On The Wall“, dotad ste već i prilično poglasnili album kako bi uhvatili sve detalje, dotad vas je i elegantni ulazak bubnja ugodno poveo na vožnju, no onog trenutka kad se negdje nakon četvrte minute u „A Boat To An Island On The Wall“ prolomi zvuk električne gitare koju je odsvirao Nat Wason, tad jednostavno prođu trnci od ljepote kojom je predstavljena na albumu.
To je osjećaj, kao da je tek izmišljen taj instrument, kojem se već duže vremena pompozno medijski predviđa kraj. Od toga momenta kao da se u ostatku materijala puno više primjećuje električna gitara kao najjače vezivno tkivo u neuhvatljivom ambijentalnom letu oko Howardovog glasa kao što je to slučaj već u narednoj „What The Moon Does“.
„Someone In The Doorway“ pak u prvi plan stavlja ritam, i može se reći, u odsudnom trenutku, poput sidra koje ukotvi ovu priču u nešto jednostavno i uhvatljivo nakon dotadašnjih eteričnih poniranja u snove. „The Defeat“ nastavlja tim putem pojačavajući backbeat dojam središnjeg dijela prije nego li ustupi mjesto „A Boat To An Island Part II / Agatha’s Song“ koja je većim dijelom instrumentalistički odjek spomenute „A Boat To An Island On The Wall“, nego samostalna pjesma, a time se pomalo čini suvišnom. Naime, prilično je ‘ohladila’ album u odsudnom trenutku, u smislu da bi naredna „There’s Your Man“ u kojoj si je oduška dao bubnjar i perkusionist Kyle Keegan dobro nastavila niz započet s „Someone In The Doorway“ i „Defeat“, posebice jer posljednja, pomalo pretenciozna, „Murmurations“ donosi sasvim solidno poniranje i potom izlazak iz albuma koji nije vrhunac Howardove karijere, ali ima sasvim dovoljno aduta za njen daljnji razvoj.
Ukratko, dokle god je po njegovom, dobro je. Dao je do znanja da je tu da bi trajao, a ne brzo izgorio.
Ocjena: 7/10
(Island / Universal Music, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
